Najnoviji blog post sam napisala isključivo na engleskom jeziku. Zašto?! Jer mi se nije dalo baviti sa komentarima nekih mojih čitatelja. Ne ovaj put se nije radilo o tipičnim hejterima, ovi ljudi nemaju ništa protiv mene, ali se ne slažu sa nekim mojim odlukama. Što je potpuno normalno, ali u ovoj fazi mog života kad sam izgrađena osoba, stojim iza svojih postupaka i imam izgrađen identitet i čvrste stavove.
Što ih je to zasmetalo, pitate se?! Činjenica da sam se odazvala pozivu Hrvatskog Ambasadora u Irskoj, Ivana Mašine. Mene je taj poziv iznimno razveselio i taj događaj mi je najdraži ove godine. Slavilo se 25 godina otkako je Hrvatska međunarodno priznata država. Što se sve u toj državi ružno izdogađalo i koliko se ne slažem sa vladama koje se izmjenjuju i jednako neuspješno vode tu našu državu to je neka druga priča. O njoj već pišem godinama. Ali zar to mijenja činjenicu što sam sretna i ponosna na činjenicu da sam Hrvatica?! Taj događaj je vodio do ovoga danas. Da nismo postali neovisni, nebi postali dio Europske Unije, te ja vjerojatno nikada ne bih bila u mogućnosti tako jednostavno napustiti tu istu državu.
Da je u našem društvu normalnije da ljudi toleriraju tuđa mišljenja i odabire, svima bi nam bilo lakše.
Činjenica je da sam otišla ogorčena i povrijeđena. Ali nikako ne posramljena. Nema mi draže nego kad me neki stranac u Irskoj pita otkuda sam. Uvijek me razvesele njihove reakcije poput: “Oh, wow, Croatia, wow!” Bude mi super zabavno, a često nastavimo pričati o Hrvatskoj, te oni samnom podijele svoja iskustva, svoju fasciniranost hranom ili morem, pa kritiziranjem agresivne vožnje na našim cestama. Nikada nije dosadno.
Ja sam ponosna na svoje gene, na svoje djetinjstvo, na svoje roditelje i ostatak obitelji i prijatelja. I kao što je moja kolegica Tanja neki dan rekla; “Koliko god hoćeš pobjeći od naših tu u Dublinu, uvijek se nekako opet nađeš nakraju s njima jer ipak smo mi ista kultura.” I to je živa istina. Koliko god uživali u stranoj zemlji i stjecali prijatelje iz svih dijelova svijeta, ipak se samo s “našima” razumijemo bez riječi. Svi znamo kroz što smo sve prošli, svi znamo da postoje neke tabu teme. Na isti način se zezamo, a lakše se i zabaviti kada se usred noći možeš prebaciti na materinji jezik. Mislim, kome se nakon 2 koktela priča na engleskom?!
Meni je potpuno jasno zašto se neki ne slažu s mojim odlukama, ali poanta priče je da ja nikada nisam pisala ovaj blog da bi mi netko pljeskao ili odobravao moje odabire. Kad se to dogodi, naravno da mi je drago, a kada moje pisanje neki shvate kao kontroverzno ili im se nešto ne svidi, to je njihovo pravo. A moje pravo je ne složiti se s njima. Da je u našem društvu normalnije da ljudi toleriraju tuđa mišljenja i odabire, svima bi nam bilo lakše. Vi se u puno stvari slažete samnom, ali ne postoji osoba na svijetu s kojom ćete oko apsolutno svega imati isto mišljenje! Osim ako si lažete svakodnevno. Zašto uopće težimo tome da svi budemo jednaki?! Nismo ovce.
Kada sam bila pozvana upoznati našu Predsjednicu, koju ste btw. Vi odabrali, nisam se odazvala. Razloge nisam dužna nikome objašnjavati. Ali kada sam bila pozvana na proslavu nečega što je uvelike utjecalo na moj život, na sve naše živote, sa stopostotnim guštom sam prihvatila poziv ambasadora (25. godišnjica priznanja Hrvatske ) i prihvatiti ću svaki idući koji mi se svidi.
A ljudi mogu ili ne moraju prihvatiti mene takvu kakva jesam. Kao što sam mami jednom rekla, kada me pokušala podučiti kako se mame i udane mame ponašaju. U ljutnji sam joj rekla: “Ako sutra odlučim živjeti sa 7 muškaraca, to je moj život, moj odabir i kao odrasla osoba donosim sama svoje odluke, a ti ih moraš prihvatiti!”.
Tako i Vi dragi moji, morate prihvatiti da se nećemo uvijek oko svega složiti, ali dok god su nam svima namjere iskrene i dobronamjerne, na istoj smo valnoj dužini. Imamo otvoren dijalog, učimo jedni od drugih, mijenjamo sebe, a možda usput uspijemo i promijeniti neke od svih tih stvari koje smatramo nepravednima.
Puno pusa iz Dublina,
Vaša Ana.