Draga Ana,
Evo u ovoj Badnjoj noći, nešto me duboko potisnuto u meni, ponukalo da Vam se javim…
Pratim Vaš blog i uživam ga čitati. Preselila sam se u Irsku u lipnju 2014. i otad muž i ja živimo “time of our lives”, oboje liječnici, specijalisti medicine. Dobili smo odlične poslove u ovdašnjoj županijskoj bolnici.
Zašto Vam se javljam? Zato jer smo i nas dvoje kao i Vi, kao i mnogi koji su otišli, u Hrvatskoj doživili najgora poniženja.
Na google-u naći ćete s jedne strane najveće pohvale mojih pacijentica ( bila sam vrijedna, jednostavna, predana poslu, radila po cijele dane i u državnoj bolnici i kod privatnika na postotak ), ali naći ćete i gomilu kleveta i laži, uglavnom zato sto sam svoj težak i odgovoran posao radila striktno po zakonima moje ljubljene Hrvatske, koju sam ja na žalost voljela više nego ona mene,a to se nekima ne svidja.
Naime i suprug i ja smo dragovoljci domovinskog rata, prošli smo nagora ratišta Hrvatske i BiH, stavili oboje glavu na panj zbog voljene nam domovine, iz rata izišli svako sa svojim PTSP-em i dobili što?
Klevete, laži, opasna anonimna pisma po kojima se moralo postupati. Inspektori su nam u vlastitoj nelagodi govorili “znamo ko ste, ovo je samo formalnost”, al ispitivanja su bila za nas iznimno neugodna, a mi nenavikli na tu terminologiju… odlučili otići!
Imali smo odlične plaće i odličan životni standard za Hr. prilike, ali dolazili smo doma u 22 navečer, dežurali po 48 h, mimoilazili se ko stranci u vlastitom domu, a usporedno s tim smo dobivali anonimna pisma u koljima su napisane takve stvari da sam se pitala “jesam li ja stvarno toliko loša il je ovo neki ružan san?”, a sve zato jer smo oboje i suprug i ja kao voditelji svojih odjela od zaposlenika tražili da rade svoj posao u skladu sa zakonima Hr. kao i sa načelima humanosti i zaštite zakonom zajamčenih prava pacijenata.
Naš jedini odmak od stvarnosti bili su naši rock koncerti i vrhunski rock festivali u Hr i inozemstvu, a rockeri baš i nisu skloni slizavat se s političarima i nema političke iskaznice koja nam nije bila ponuđena skupa s pripadajućim privilegijama, a tu su bila i naša divna regenerirajuća zimovanja u idiličnom Austrijskom selu.
Ali situacija je za nas lažno optuživanje od polusvijeta postala nepodnošljiva. Proradio je inat vječnih birača za slobodu i pravdu. Ono malo ušteđevine što smo imali smo uložili u registraciju u irsku liječničku komoru i troškove preseljenja, dobili odlične ugovore i u svojim pedesetima svoje živote spakirali u dva kofera i otišli… i spasili se…
Danas živimo u za nas predivnom gradiću na sjeveru Irske, imamo odlično plaćene poslove, nikad u životu nismo imali toliko kvalitetno provedenog zajedničkog vremena i svaki dan nam naši nadređeni dadu do znanja koliko cijene naše znanje i iskustvo. Vrlo slična priča Vašoj životnoj priči, samo u nekom drugom miljeu…
Zato draga Ana, živite i dalje život punim plućima kao
što se dade iscrtati na Vašem blogu, uživajte, veselite se svakom novom danu u
uređenoj zemlji dobrih ljudi.
Suprug i ja svaki dan iskomuniciramo koliko je dobra i ispravna bila naša
odluka…kao i Vasa…
Sretan Božić i zdrava i uspješna Vam Nova godina!
Mira