Vječita tema u Hrvata, tko je pravi, najveći Hrvat, a tko je nedostojan tog naziva. Što mi koji smo “napustili” Hrvatsku značimo ljudima koji su ostali. Zašto se uvijek dijelimo, zašto jedni drugima stavljamo etikete?!
Ukoliko ste me pratili od početka ovog putovanja, možda ste primjetili da sam postala opreznija i zatvorenija. Ne, nisam se ja promijenila, promijenili su se drugi i njihova vizija mene. Stavljaju mi etikete, neki me smatraju inspirativnom, neki me pokušavaju ocrniti na sve moguće načine, neki su mi vjerni već godinama, neki su me se odrekli već prilikom prvog potpisivanja ugovora za posao u Irskoj. Jer sam im prestala služiti svrsi, iskoristili su što se dalo iskoristiti i to je to. Ali većina je ostala i puno novih čitatelja je stiglo. Mislim da ljudi još uvijek osjećaju da nisam prijetvorna i da mi je osnovni cilj ovog pisanja nesebičan. Tu sam za druge na način koji najbolje znam.
Neki koji su ostali, smatraju da nemam pravo komentirati stanje u Hrvatskoj jer sam otišla, a nekolicina koji su također otišli, smatraju da nemam pravo komentirati stanje u Irskoj. Ove prve još donekle shvaćam, ali ove druge nimalo. Njihove su izjave meni smiješne i počinjem vjerovati svojim čitateljima koji su mi pisali da su pobude ovih drugih vođene jedino i isključivo zavišću ili vlastitom osjećaju neadekvatnosti ili zato što se ne žele asimilirati u društvu kojeg su vlastitom odlukom postali članovi. Nijedna država na svijetu nije savršena, niti je sve idealno, ali u ovom društvu čovjek je puno zaštićeniji nego na Balkanu. Zato što država ne radi protiv vas, ne postoji da bi samo uzimala od svojih građana, tu je za građane, za sve nas, strane ili domaće.
Mislim da smo mi, novi val hrvatske dijaspore, jako važni za Hrvatsku. Mnogi od nas pripadamo grupi “milenijalaca”, mladih ljudi koji se ne boje izraziti vlastito mišljenje, ne želimo nužno pripadati grupi, te svoja mišljenja stvaramo sami i ne bojimo se osude okoline. I Hrvatskoj želimo sve najbolje, a po našem mišljenju, to “najbolje” je jedino moguće uz drastične promjene mnogih stvari u Hrvatskoj. Iako možda ne izgleda tako, kada čitate naša iskustva iz dijaspore. Često čujem kritike poput : “Samo zato što ste otišli , ne znači da ste pametniji od nas, izgleda kao da smo svi mi glupi što smo ostali…”
Naravno da ne mislimo tako, mi samo pokušavamo osvijestiti ljude koji su ostali da jedna zemlja može i mora funkcionirati bolje, da se za to bolje ljudi trebaju boriti i da to bolje zaista postoji. U to smo se mi koji smo otišli uvjerili svojim očima. Iskusili na svojoj koži. I koliko god to nekima ne odgovaralo, to je istina. Ja razumijem ljude i njihov obrambeni organizam, jasno mi je da neki nemaju hrabrosti ili mogućnosti za tako velike životne promjene. Nije teško shvatiti da se napadajući nas iseljenike novog vala, u biti tješe i sebi opravdavaju svoj odabir. I to je u redu. Ali nije u redu da nas koji smo otišli i pronašli više pravde, bolje ekonomske uvjete, bolju kvalitetu života, nas koji se na svoj način borimo za promjene u domovini, koji odvajamo svoje vrijeme i energiju kako bi pomogli ljudima koji su ostali, te onima koji tek žele otići dajemo vjetar u leđa. Nije u redu da nas se klasificira kao manje vrijedne Hrvate.
Mi svi sustavno radimo na informiranju o stanju u drugim zemljama, putem naših socijalnih mreža, putem blogova, putem medijskih istupa. Trpimo uvrede “velikih Rvata”, trpimo mržnju, ponekad podsmijeh, ali nekome poput mene, to je nebitno. Uvrede otresem sa svog ramena i nastavljam dalje, jer moj cilj je puni veći od mog ega, a taj cilj sam već odavno ostvarila. Mnogi su se odvažili promijeniti svoje živote na bolje. Mnogi će se tek odvažiti na tu promjenu. Nekima promjena ni ne treba, ali im je zanimljivo pratiti ovaj moj put.
U svakom slučaju, prošla su vremena kada su iz dijaspore samo dolazile riječi poput; “Cijeli život patim za domovinom, nemojte je napuštati.”
Ne patim. Niti je mrzim. Volim je, ali u nju se živjeti ne vraćam. I nisam “manja” Hrvatica zbog toga.
1 komentara “Hrvati u dijaspori, novi val, što mi značimo za Hrvatsku?”