Dvadeset i pet dana. I puno i malo. Toliko sam provela u svojoj domovini.To mi tako sarkastično zvuči, jer domovina asocira na “dom”. A ja je više ne osjećam kao dom. Da, prekrasno sam se provela, u 90% vremena. Uživala sam u vrućem ljetu, toplom moru. U hrani. Iako, hrana mi je prisjela pred kraj. Nisam više navikla na čevape i burek. Koliko god slasni bili, nisu za konzumiranje na tjednoj, ili još gore, dnevnoj bazi. A ribu po 500 kn u restoranu nemam namjeru plaćati.

Ovaj put me začudo birokracija nije razočarala, u Mup-u u Petrinjskoj, sve je teklo lagano i brzo. To je bilo pravo iznenađenje, da me nisu tražili još stoijedan papir kako bih produljila svoje boravište u Irskoj.

“Nejednakost, korupcija, nedostatak prilika nemoguće je vjerovati u budućnost Hrvatske. U Irskoj, s druge strane, možemo brzo krenuti s profesionalnog stajališta i djeca se potiču da misle svojom glavom u školi. Istina je da je odlazak također značio ostaviti neke prijatelje i rođake iza nas, uvjereni da oni koji napuste zemlju na neki su način izdajice domovine”.

The Liberation

Po običaju, razočarali su me neki ljudi iz obitelji. Vječita optuživanja, zašto si otišla, zašto pljuješ po Hrvatskoj, zašto si ovakva a ne onakva, zašto ne možeš biti kao i svi drugi… Ne mogu, jer mislim da su ti “drugi” pomalo tupi i glupi. Neki malo, neki jako. Nekako mi se čini da je gotovo 50 posto populacije takvo. Ne bune se, ne traže bolji život za sebe, glasaju i dalje, kriminalci i korumpirani političari su im i dalje uzor. Hrvatska je i dalje na vrhu svijeta. E, pa nije. Statistika kaže da nije. Na dnu je europske ljestvice. A tome nisu krivi samo političari. Sve mi je jasnija ta činjenica. Jer dok god se dio obitelji spreman odreći dobrih odnosa sa drugim članom obitelji, u ime nekog ideala zvanog “rvatstvo”, dotle nema pomoći. Srećom, većina moje obitelji me podržava i prihvaća takvu kakva jesam. Ali ovih nekoliko se svojski trudi da mi prisjedne svaki dolazak u Zagreb. Pa im ovim putem kažem “hvala”. Baš divno od vas. Ali vi navodno ne čitate moj blog.

Dok sam bila na godišnjem osvanuo je i tekst o Hrvatskoj “Hrvatska: Opasnost od egzodusa“, u čuvenom francuskom dnevnom listu Liberation, u njemu sam i ja iznijela svoja viđenja o razlozima egzodusa Hrvata iz Hrvatske. Baš sam jako, jako ponosna što se moj glas čuje sve dalje i sve moćnije. Jedan francuski fan mi je napisao “Wow, ovo je ogromno postignuće”.

I tak, osim tih nelagodnih trenutaka koje sam doživjela, ljetovanje na otoku Braču je prošlo prekrasno, nema se tu što puno pričati, kupanje, odmor, knjiga, šetnje… Jedino što me razočaralo je kako me jedna dama srednjih godina prevarila prilikom kupnje nogometnog dresa mom sinu. Kad smo stigli na štand, ljubazni gospodin (njen suprug pretpostavljam) nam je rekao cijenu, 120 kn. Izričito sam pitala, to je za cijeli dres ili samo gornji dio. “Cijeli”, kaže on. I nakon isprobavanja, kupnje još nekih stvari sa štanda, gospođa nam krene naplaćivati. Kaže cijena dresa je 130kn. Rekoh, ali gospodin nam je rekao 120. Ona inzistira da je 130, suprug je očine pogledom u nevjerici, a ona njemu uputi slavodobitni pogled i pogleda me sa smiješkom uz riječi: “Inače je cijena 150kn, ali sam vam spustila na 130, jer ste NAŠI!” Platila sam, jer sam bila previše šokirana da bih uopće reagirala. Ako ona misli da je to ispravno ponašanje, nema problema, nek joj je sa srećom.

Al ostaje mi pitanje u glavi… Za koji iznos bi nas prevarila da nismo “NAŠI”?

XOXO, Vaša, a ne njihova, Ana.

Komentari

Komentari