Draga Ana Marija,
Ne znam niti sama kako sam naletjela na Vaš blog – vjerojatno u traženju svih silnih informacija o preseljenju u Irsku, tako sam naletjela na blog i na fantastične životne priče Vas i Vaše obitelji. A najviše sam se zadžala na onoj priči o tome jesmo li zauvijek stranci ako ne zivimo u svojoj domovini. Naravno da nismo, to uvijek glasno kažem jer me život kao i Vas pogodio direktno u utrobu i morala sam tražiti spas iz svoje voljene domovine. Zadnjih 7 godina sam sa suprugom živjela u Chicagu, a evo zadnjih mjesec dana u Dublinu.
Naravno da je bilo super kaotično naći stan, otvoriti račun u banci koju smo bas željeli, ( PPS smo dobili odmah), dogovoriti majstora za sitne popravke u stanu ( pripremiti se da zoveš caretakera 5 puta i onda jos 5 puta mijenjati dogovore jer se on jednostavno ne pojavi :-)))))), posao jos uvijek tražim, ali upornost i radišnost daju rezultate.
A Irci? Divni ljudi! U ovih mjesec dana nikad nisam osjetila da sam stranac, a nadam se da niti neću jer sam tako živjela i u US. Nikad, ali baš nikad se nisam osjećala kao stranac, čak dapače u jednom sam se trenutku osjećala kao prava Amerikanka, ono, plačem kad čujem himnu, OMG! :-)))))).
Nadam se da nisam previše ugnjavila, htjela sam samo podijeliti svoje misli i radost koju osjetim kad pročitam pozitivne priče. Dublin je jedan čudesan grad, pun neke neobjašnjive energije koju naprosto morate osjetiti. Iako, da budem iskrena, Dublin je valjda bio zadnji od gradova na listi za život ali ja uvijek kažem: everything happens for a reason.
Cheers,
Dada
P.s. Blog je odličan! Iskreni ste i životni i to je to! Love it!