Uh, nakupilo se tih nekih novih članaka o Irskoj, kad ih pročitam preplavi me osjećaj:” Ajme, pa nikada ne želim biti imigrant, nikada ne želim živjeti u toj zemlji Irskoj, pa tamo je još gore nego u Hrvatskoj.” Ne, čekaj, pa ja već jesam imigrant, jako entuzijastični imigrant. A dobro, slučajnost, ali ne želim živjeti u toj Irskoj, pa tamo ljudi rade za samo 9.15 eura po satu!! Pa to zvuči grozno. Hm, čekaj, pa ja već živim u toj zemlji. Meni je prekrasna. Vjerojatno je problem u meni. Ili ne, možda je problem da su neki ljudi toliko negativni pa ti tako i satnicu od 9.15 predstave kao nešto katastrofalno. Pa to je čisto izrabljivanje, a u Hrvatskoj je minimalna satnica  2 eura! Hm, pa, zašto tih 2 eura odjednom zvuči kao puno  bolja opcija od irskih 9.15 eura. Preračunato u kune, u Irskoj se zarađuje oko 68 kuna po satu, a doma 15 kuna po satu! Al doma sunce vječno sja, a, ne čekaj, zar nije -10 sada u Hrvatskoj, a u Irskoj je ledenih plus 11 celzijevih stupnjeva. Uh. Ta grozna , grozna zemlja.

Hrvatima je negativa duševna hrana. Dođu oni tako u Irsku, koja cijeni i voli pozitivu, smijeh i zabavu. I živcira to Hrvate, jer to mora biti lažno. Nemoguće da su ljudi sretni! Sretni, pa tko je vidio sretnu odraslu osobu?! To ne postoji! Ako nisi proveo pola svog života osjećajući se kao luzer. Ako nisi zaspao po noći razmišljajući o promašenosti života i kako nepravedno dobivaš mrvice, pa onda nemaš pravo nazivati se Hrvatom! Ti si izdajica. Jer pravi Hrvat je odavno pognuo glavu, primio sve moguće udarce sa svih strana i nema mu druge nego pognuti glavu i biti mrzovoljan.

Nedavno je jedna prekrasna imigrantica u Hrvatskoj, Amerikanka , izjavila za jedne novine ono što već duže osjećam, ali nisam mogla pronaći prave riječi. “Hrvati su ubili dijete u sebi”.

Osjećaj manje vrijednosti, osjećaj da moraš pripadati grupi i očekivanje tapšanja po ramenu, blizina mame i prijatelja iz osnovne, koji su ti možda odavno prestali biti prijatelji, samo si to zaboravio primjetiti. Ne, bez toga se ne može. I prosječan Hrvat se pobrine da osjećaj manje vrijednosti ponese sa sobom u stranu zemlju! Jer s čime bi inače hranio svoju dušu. U onim trenucima prije spavanja, dok razmišlja o promašenosti svog života! Jer, da, strana zemlja ga je odlično prihvatila, ali to mora da je lažno, to sigurno nije prava istina, nešto se skriva iza toga.

I da, skriva se, skriva se mali glasić u glavi kojeg se ne možeš ili ne želiš riješiti, kojeg hraniš svojim negativnim stavom prema životu, o čemu pričaš sa svojim istomišljenicima u nekom jadnom pubu u lošijem dijelu grada, u kojem opet na tren pripadaš grupi i tapšaju te po ramenu. Iako je to grupa negativaca sa izvrnutom slikom svijeta. Jer, ako mene pitaš, nije normalno biti toliko negativan u trenucima koji su među najuzbudljivijima u životu! U trenu kada si otišao u novi svijet, kada si posložio one najvažnije početne karte i kada si sagradio prvu stepenicu prema svom uspješnom životu.

Za razliku od prosječnog Hrvata, ja sam sretna kao solo igrač. Sretna sam kao individualac koji donosi sam svoje odluke, koji odbija biti uvučen u negativne razgovore sa negativnim ljudima u negativnom okruženju. Svaki dan donosimo odluke koje čine naš dan, negativno danas, nosi negativno sutra. I tako se nižu godine, a prosječan Hrvat se trudi da ih niže što nesretnije. Pa čak i kada je nekim čudom uspio odseliti u pozitivniju sredinu, on ih se drži i ne pušta.

Jer to je dio tradicije. To se tako mora.

Već četvrtu godinu pišem svoja iskustva, već pune tri godine razmišljam zašto me ljudi još uvijek prate, zašto mi žene i muškarci pišu tako prekrasne mailove, zašto me slijede! I sad mi je napokon sinulo! Nekim ljudima je dosta te stalne negative, tog osjećaja manje vrijednosti, tog omalovažavanja samih sebe! Nekima je pun kufer tih napuhanih osobnosti, tih ljudi koji te non stop pokušavaju povući dolje na svoju razinu, u svoj vrtlog negativnoh emocija i misli. Nedavno je jedna prekrasna imigrantica u Hrvatskoj, Amerikanka , izjavila za jedne novine ono što već duže osjećam, ali nisam mogla pronaći prave riječi. “Hrvati su ubili dijete u sebi”.

Hrvati su ubili dijete u sebi. I to je živa istina.  Naš pisac, Šalković je puno puta izjavio da će zauvijek ostati dijete. Zato ga još uvijek pratim, nakon tolikih godina.

Meni je dosta negative, ja želim više od života. Ja sam posljednje dvije godine oplakivala svog tatu, hrabro, pozitivno, sa puno suza i puno smijeha. A kad čitam te neke tekstove, izgleda da je nekima bilo puno teže u životu. Morali su raditi u restoranu brze prehrane za 9.15 eura. Odseliti od mamice, morali su izdržati irsku kišicu što rominja po njihovim negativnim glavicama.

Hrvati, ubili ste dijete u sebi. Kaže mulatkinja Tamiko. Kažem i ja.

Vaša,

Ana-Marija

Komentari

Komentari