Moram li uopće napominjati da mi je 2016. proletjela, a nisam se ni stigla okrenuti?! Puno stvari se dogodilo, a Irska me sve više voli i prepoznaje.Najbolji trenuci ove godine dogodili su se javno.
Otkako sam počela ovaj blog prevoditi na engleski jezik , life-in-dublin.com , polagano me počela prepoznavati i strana publika, te sam ljetos osvanula u najcjenjenijim dnevnim novinama, “The Irish Times-u”, kao jedan od najčitanijih članaka tog dana. Zanimalo ih je sve o meni, novinarka mi je čak uspjela izmamiti suzu, sa neočekivanim pitanjima kao što je moje odrastanje u Hrvatskoj za vrijeme rata. Zanimalo ju je zašto pišem blog, kako sam živjela u Hrvatskoj, što mislim o životu u Irskoj, kako su se djeca prilagodila.
Bila sam presretna što mogu prikazati sebe, ali i nas Hrvate Irskoj publici, a reakcije na taj tekst su stizale mjesecima. Kolegice su mi pričale kako mnogi klijenti koji me nikada nisu vidjeli, pričaju o mom intervjuu, koliko ih je dirnula i impresionirala naša priča. Dobila sam prekrasno dirljiv e-mail u kojem je pisalo, da je moja priča, priča o uspjehu nešto posebno i da su svi prepoznali hrabrost i upornost. Nekoliko ljudi mi je prišlo na radnom mjesu sa izjavama poput “sada si slavna i u Irskoj”. Mnogi su komentirali kako smo mi Hrvati jako vrijedni i prijateljski nastrojeni, te da su sretni što nas je sve više u Irskoj, jer trebaju ljude poput nas. Dobila sam čak i tweet iz New Yorka sa pohvalama! 😉
NISMO građani drugog reda u stranoj zemlji, nismo manje važni članovi društva, nismo ismijavani, nismo degradirani, nismo smetala.
Mjesecima prije toga sam dobila još jednu nevjerojatnu ponudu, da snime kratki dokumentarni film o mojoj obitelji u Irskoj, sa mojom kćeri u glavnoj ulozi. Produkcijska kuća, dobitnici prestižne Emmy nagrade radili su seriju od 10 episoda o djeci i njihovim obiteljima u Irskoj. Htjeli su prikazati sve aspekte društva, pa je nama bila čast prikazati imigrantsku obitelj u Irskoj. Emisija o nama je bila prikazana već nekoliko puta u nekima od najgledanijih termina na RTE, irskoj nacionalnoj televiziji. Prekrasno ikustvo, prekrasna uspomena na jedno razdoblje života. Reakcije su bile fanastične i još uvijek mi se sve čini kao dio nekog sna, a ne stvarnosti.
I tu nije stalo, još jednom sam bila dio priče u “The Irish Times-u”. Novinar Conor Pope je pisao tekst o salonima za muškarce u Irskoj, te me predstavio riječima “Ana-Marija Hota je svijet udaljena od frizera za muškarce kakvi su nekoć bili”. Napisao je i da sam u Irsku doselila iz Hrvatske, te citirao neke od mojih stručnih savjeta i mišljenja o uljepšavanju muškaraca.
Ne, ponata ovog posta nije (samo) da se pohvalim svojim uspjesima ove godine. Poanta je ono o čemu pišem već više od tri godine. NISMO građani drugog reda u stranoj zemlji, nismo manje važni članovi društva, nismo ismijavani, nismo degradirani, nismo smetala. Iz mog primjera možete vidjeti da se sve može, samo ako se dovoljno trudite. Ako kvalitetom odskačete od prosjeka, oni će to prepoznati i istaknuti. Ne uvijek, ne svaki dan, ali ponekad će Vam se događati prekrasne stvari, kao što se meni događaju, cijeniti će vas i tretirati kao rijetku biljku.
Ali naravno, ako i vi njih cijenite i tretirate kako zaslužuju.
Želim da nam svima ova 2017. bude najbolja ikada!
Puno pusa,
Vaša Ana