Još jednom me Irska iznenadila, da budem preciznija, Irac. Prošle godine u Kolovozu, u sklopu natjecanja za najbolji salon u Irskoj, upoznala sam i odradila brijanje brade pred kamerama Irish Times-a. Njihov poznati novinar Conor Pope je imao čast preživjeti taj događaj i nedugo nakon toga, proglašeni smo pobjednicima.
U moj Facebook inbox stigla je čestitka od Conora te se rodilo jedno simpatično poznanstvo. Conor Pope je jedno od najpoznatijih televizijskih i novinarskih lica u Irskoj. Kao što to često biva, ujedno je i jako simpatična i prizemljena osoba. Jednog jutra prolazila sam pored Irish Times-a i primjetila Conora na drugoj strani ceste.
Bio je u očiglednoj žurbi. Ipak, na moje “Hi, Conor!” , okrenuo se i pretrčao cestu kako bi me pozdravio! Nakon uobičajenog “bok/kak si/što ima/ideš na posao/” na moje veliko iznenađenje rekao je:
” Napisala si na Facebooku da imaš veliku vijest koju još ne možeš otkriti, odaj mi tajnu, jel to ovo iz nove kolumne, da ćeš pričati u Zagrebu na seminaru? Sad kada si i ti slavna reporterka, mogla bi doći jedan dan da te odvedem u razgledavanje naše redakcije…”.
Odgovaram: ” Nisam još slavna reporterka, zasada sam samo blogerica, ali naravno da prihvaćam poziv. Ukoliko to nije na onaj irski način kada kažeš nešto ljubazno , a u biti to ne misliš?! “ .
Conor: ” Naravno da te pozivam, stvarno, kada god želiš, samo mi javi! “. I tako je bilo, već idući tjedan Conor je oslobodio vrijeme za mene.
Irish Times se nalazi u najstrožem centru grada, nekoliko koraka od čuvenog Trinity sveučilišta. Nakon što sam dobila svoju karticu gostujućeg posjetitelja , moj domaćin se spustio do recepcije po mene.
Prvo me vodi na sedmi kat, gdje se nalazi njihova kantina. Oduševila me prekrasna velika terasa koja se proteže cijelom dužinom zgrade. S nje puca pogled na cijeli Dublin.
Na moje pitanje imaju li ponekad partye ovdje, Conor mi odgovori: ” Vrlo rijetko, jer se vjerojatno brinu za sigurnost uzvanika, da netko pijan ne padne sa zgrade. “ Ima smisla. Ipak, šteta, pogled je prekrasan.
Našalila sam se: ” Šteta što Dublin nije ljepši grad, tada bi pogled bio još spektakularniji! “.
Conor je bio super vodič, pozirao je kada sam ga zamolila (čitaj: pokazala mu prstom gdje da stane), fotkao me kada treba, držao mi jaknu i torbu te mi otkrio pregršt zanimljivih informacija o povijesti Irish Times-a. On je na ovom radnom mjestu 20 godina!
U šali ga upitah: ” I zaista te nitko nije otpustio svih tih dvadeset godina? “. Conor ima super smisao za humor, pa se smije samnom. U jednom trenu obilazeći redakciju, upitam ga: ” Zar se ovdje nitko ne smije? ” .
Conor: ” Pa i ne baš, ozbiljni smo! “.
Spuštali smo se kat po kat, od ljudskih resursa, do urednika, odjela za marketing, sobe za snimanje, konferencijske dvorane. Jedan kat je rezerviran za studente novinarstva kojima i moj domaćin predaje. Svaki kat je u drugoj boji, od ljubičaste, roze, plave, crvene… Svaki je sličan sa mnoštvom ljudi za radnim stolovima, udubljenim u rad. Tek bi poneka osoba digla glavu i sa zanimanjem pogledala u našem smjeru sa očiglednim upitnikom iznad glave : ” Tko je sad ona?! ” .
Kat gdje se nalaze svi šefovi je posebno tih i na Conorovo : ” Ovdje moramo biti posebno tihi ”, ja odgovorih: “ Dakle na ovom katu se moram najglasnije smijati, a možda i viknem: Hi, I’m here!.
Conor me upoznaje sa svojim kolegama novinarima, naravno, ne zapamtim nijedno ime, jer sam malo nervozna i uzbuđena što se nalazim ovdje. Njegov kolega kaže nešto zanimljivo o Conoru, ne dešifriram ni riječ, samo se nasmijem i krećemo dalje u obilazak. Saznajem da je jedan urednik zauzeo posebno mjesto u povijesti Irish Times-a, jer su u iznimno katoličkoj Irskoj , šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća ovo bile jedine liberalne novine u državi. Lako je pretpostaviti da to nije bila zahvalna (o)pozicija. Definitivno vrijedno poštovanja.
U jednom trenu se nalazimo na svega 2 metra od svih glavnih urednika koji upravo održavaju sastanak, dogovaraju se o svim temama koje će sutra biti objavljene. Nekoliko njih se okrene na zvuk Conorovog šaputanja, a ja se osjećam kao totalni outsider. Conor je opušten, ovo je njegovo prirodno okruženje, opisuje mi svoj radni dan i kako vrlo brzo mora biti na RTE , nacionalnoj televiziji, gdje svakog ponedjeljka sudjeluje u emisiji… Ipak, iako mu se žuri, ne požuruje me, intrigira ga moja priča koliko i mene njegova.
Nakratko se oglasi alarm u našoj blizini, kažem: ” To je to, čuli su moj smijeh i alarm se aktivirao “. Uz osmijeh se složi samnom.
Ponovno me iz prizemlja vodi na posljednji kat, te sjedamo na kavu u njihovoj modernoj kantini.
Sad je red na njega, ispituje me sve, zašto sam doselila u Irsku, kako sam došla na ideju da započnem pisati blog, divi se koliko sam popularna.
Pitam ga : ” Zašto misliš da sam popularna? “.
Kaže on: ” Pa očigledno je, jako te puno ljudi prati na Facebooku, što god postiraš izazove pažnju i stotine lajkova, jako fascinantno! “.
Zanima ga profil mojih čitatelja, žive li u Irskoj ili Hrvatskoj. Odgovaram mu da su iz svih dijelova svijeta. Nadodao je da je iznimno rijetko da ljudi rade neuobičajene stvari, odskaču iz mase, te se usuđuju pokušati. Takvi ljudi , smatra on, zaslužuju priznanje. Doživjela sam to kao veliki kompliment.
Posjet završavamo pričom o hejterima, njegovim upozorenjem da sam ušla u svijet u kojem će neki ljudi, što god napraviš, pisati jako ružne stvari o tebi i toga će biti sve više, ali ne smijem se time opterećivati.
Za kraj, odradili smo par zajedničkih selfia s pogledom na grad koji oboje volimo, te krenuli svatko svojim užurbanim putem.
Znanstvenici kažu da je ovo najdepresivniji dan u godini. Odmah potpisujem da mi svi idući budu jednako depresivni. J
Uživajte u fotografijama….
Veliki zagrljaj,
Vaša Ana!