Hrvati u Irskoj se srame samo iskrivljenih vrijednosti koje se promoviraju u Hrvatskoj kao ispravne.
Davno sam već napisala da se pošten rad nikako ne može smatrati sramotnim. Čovjek može biti daleko sretniji radeći kao čistač u stranoj državi, nego kao direktor u svojoj zemlji. Posebno ako je to zemlja u kojoj su na najvećim pozicijama ljudi koji su krađom stekli bogatstvo.
A od koga su krali?
Od tih istih ljudi koji su otišli u strane države kako ih više nebi potkradali, ponižavali i vrijeđali njihovu inteligenciju. I od onih drugih, normalnih, poštenih ljudi koji su još uvijek u raljama te voljene države koja tretira svoje građane kao maćeha.
Ništa nije crno i bijelo, pa tako i u Hrvatskoj postoje zadovoljni, sretni i pošteni građani koji mogu živjeti od svog rada, ali kada pričamo o društvu u cijelini, onda se vodimo većinom, a koliko god to neki i dan danas ne žele priznati, ta većina je nezadovoljna, potplaćena ili nezaposlena, izrabljivana i boji se za budućnost sebe i svoje djece, ukoliko su roditelji.
Mnogi Hrvati u Irskoj, kao i u ostalim stranim zemljama rade poslove koje vole, koje žele raditi, te usavršavaju svoje znanje, rade prekvalifikacije, bore se i često su cijenjeni članovi društva. Neki od njih su manageri, asistenti managera, profesori na fakultetu i poput mene sretni radeći u svojoj struci te napokon cijenjeni u punom smislu te riječi.
A da zaista znam o čemu pričam dokazuju tisuće i tisuće mailova i komentara koje sam primila u ovih gotovo 3 godine. Nikada mi nitko nije napisao da se srami zaraditi pošteno svoj novac. Niti da bi se sramio raditi najteže poslove samo da se makne iz suncem okupane domovine. A ima i odličnih primjera ljudi koji nisu isprve uspjeli pronaći svoju sreću u stranoj zemlji. Oni se nakratko vrate u domovinu pa kada opet skupe malo snage i novaca dođu ponovno u Irsku ili pronađu neku drugu stranu zemlju u kojoj ima više prilika za njih. I dalje je najveći problem ukoliko ne pričate jezik. Tada vam se nude slabije plaćeni poslovi ili je teže pronaći posao.
Mnogi Hrvati u Irskoj, kao i u ostalim stranim zemljama rade poslove koje vole, koje žele raditi, te usavršavaju svoje znanje, rade prekvalifikacije, bore se i često su cijenjeni članovi društva. Neki od njih su manageri, asistenti managera, profesori na fakultetu i poput mene sretni radeći u svojoj struci te napokon cijenjeni u punom smislu te riječi.
Nedavni citat iz novina, gdje sam se osobno pronašla prozvana, kaže da su blogeri u Irskoj “pod snažnim početnim dojmom pa im se stvarnost čini sjajnija nego što uistinu jest”. Moja stvarnost u Irskoj više nije početna, jer je prošlo gotovo tri godine u Irskoj. Irsku proživljavam u punom smislu te riječi, jer sam ovdje sa obitelji, pa jako dobro vidim kako funkcionira predškola, kako škola, kako se moja djeca snalaze i kakva su njihova iskustva u Irskoj, a kakva su bila u Hrvatskoj. Ogromna razlika u korist Irske.
O ljudima i svim temama ne saznajem čitajući novine, već direktno iz samog izvora informacija , direktno od novinara, arhitekata, liječnika, profesora, političara, poslovnih ljudi, stranaca, kuhara, konobara, slavnih osoba i umirovljenika. Da vam potpuno dočaram sliku… Sa jednom osobom provedem 30 minuta u razgovoru, kada izračunam prosječan broj ljudi na dan i 3 godine u Irskoj, ukupno sam “odradila” 9 900 razgovora sa ženama i muškarcima svih dobnih skupina iz svih slojeva društva, ali najvećim dijelom intelektualcima. I kada pišem o bilo kojoj temi, znam o čemu pišem. Jedan od prošlih postova na ovu temu pročitajte ovdje: Kako stvarno stoje stvari u Dublinu?
Žao mi je što se opet pokušava gastarbajtere vratiti “majčici Hrvatskoj”, žao mi je što se u Hrvatskoj propovijeda o “Štracama”, žao mi je što ljudi ispadaju manje moralni samo zato što im se gadi ljubljenje oltara i lažna moralnost. I omalovažavanje žena (Štraca).
Žao mi je što u Hrvatskoj ima samo mjesta za podobne, žao mi je što je našim majkama teško bez nas, žao mi je što ne vidim kada i kako će se u Hrvatskoj promijeniti stanje uma uz ljude kojima niti urbana sredina ne pomaže da otvore svoje umove i promijene zastarjele svjetonazore.
Ali mi definitivno nije žao nikoga tko pošteno zarađuje svoj novac, jer koliko god bilo teško na trenutke, također je jasno da u neprednim društvima nije teško napredovati. Iznimno je lako. Uz upornost i mnoge prilike koje čekaju iza svakog ugla.
Edukacija se može steći online, jeftini tečajevi se nude na raznim portalima, potpora i motivacija se u Irskoj može pronaći na svakom koraku, bodrit će vas država, bodrit će vas novi prijatelji, a bodrit će vas i potpuni stranci na ulici, ako zatreba.
A posebno mi smeta kada se nas iseljenike okarakterizira kao patnike koji samo napola žive, jer istina je baš potpuno suprotna.
Do čitanja,
Ana-Marija Hota