Teško je opisati tu ljubav koju osjećam prema Irskoj. To je apsolutno čista i iskrena ljubav, obostrana. Zemlju u kojoj si rođen i odrastao voliš, to je normalno, kakva je takva je, moraš je voljeti. Ali zemlju u kojoj sam manje od 10 mjeseci nekako je neprirodno toliko voljeti. Al ne mogu si pomoći, volim je, a imam osjećaj da i ona voli mene, jer ispunjava apsolutno sve moje potrebe i želje.

Volim je jer me ne diskriminira, ne ruga mi se, ne krade me, ne laže mi i ne ismijava moje snove. A svi znamo jednu koja nas je itekako ismijala, zar ne? Ipak je volimo. I ponosni smo što smo tamo rođeni. Ali ne daje, samo uzima. Nije to obostrana ljubav, svi znamo što je ispravno kad ljubav nije obostrana. Okrenuti se i otići svojim putem.

Ovaj put je još uvijek jako uzbudljiv i neizvjestan. Do sada sam uljepšala i razgovarala sa ljudima iz više od 50 zemalja diljem svijeta, upila dijelić kulture, saznala pregršt novih zanimljivih stvari. Postala sam bolja osoba. Također sam i prenijela dijelić hrvatske kulture svima njima, otklonila neke predrasude, pričala im o našoj na trenutke surovoj, na trenutke prelijepoj stvarnosti. O borbi radišnih, poštenih ljudi koji nemaju gdje svoje znanje i volju pokazati. Zbog onih korumpiranih i nesposobnih.

Stalno me pitate isto pitanje “jel tamo stvarno tako dobro?” Da, stvarno je tako dobro. Barem meni. Nekima možda nije, ne znam što traže od života, od države. Ako tražite radno vrijeme od 8-16h i nepojmljivo vam je raditi od 10-19h, jer vam “ode cijeli dan”, onda vama možda neće biti dobro ovdje. Jer to su najčešće smjene raznih profesija pa i uredskih. Ili 09-18h. Imate 1h pauze, ali opet “ode cijeli dan”. Ja volim da mi ode dan na zarađivanje novaca. Radim posao koji volim, za koji sam napokon dobro plaćena. I cijenjena. Što ne znači da me netko gladi zlatnim perom i da hodam kao kraljica okolo. Takve nitko pametan ne cijeni. I dalje sam skromna, draga, pristojna i vrijedna. Zato me cijene. Ne kukam zbog činjenice da mi ODE CIJELI DAN na posao. Zato postoje neradni dani. 2 tjedno.

Danas je točno 5 godina od mog putovanja na Bermude. Još jedna zemlja koju volim, a boravila sam tamo samo 2 tjedna. Sinoć listam neki stari magazin iz Londona i naiđem na članak o Bermudima. I nekom smiješnom igrom slučaja danas po prvi puta na mojoj stolici klijent s Bermuda! Dizajner i njegov partner. Žive već 33 godine u tom raju. I na moju veliku žalost kažu da im nije nimalo dosadno nakon toliko godina. Rekla sam mu da je to krivi odgovor i pitala ga kad imamo let za natrag, smijao se . Bio je oduševljen mojim umijećem dizajniranja brade, a njegov partner nije mogao vjerovati kak sam mu dragog mrak ošišala. Nikad se neću zasititi tih sretnih i iznenađenih lica kad ih moje škarice i britva srede. Uvijek kažem “Croatian style”. Jer je, to znanje ipak zahvaljujem Hrvatskom velemajstoru koji me gleda negdje s neba. Uvijek je tvrdio da sam mu ja bila najtalentiranija učenica, što je izjavio i za novine. Igrom sudbine sam mu bila i posljednja učenica. Ivica Vidaković, Slavonac, višestruki Svjetski i Europski prvak u muškom šišanju. Hvala, hvala.

Odmah nakon Bermuđanina imala sam pauzu, otišla u svoj omiljeni restorančić kad tamo još jedno iznenađenje. Na mobitel pričam i onak manje fino po Balkanski prepričavam kak je “glupa xy ovo, ono, bla, bla…”. Kad mi sa susjednog stola jedan od dvojice muškaraca stavi ruku na stol i pita me u koju boju bih mu nokte nalakirala. Zbog natpisa na mojoj uniformi svi misle da sam kozmetičarka. Rekoh “u nijednu, al vam mogu staviti britvu pod vrat”. Haha, počeo se smijati i pitao me znakovito odkud sam. Rekoh “Croatia”. Kaže on na hrvatskom “drago mi je, ja sam xy”. I nastavi priču kako je živio u Dubrovniku 8 godina, sa Crnogorkom i da mu je bilo prekrasno, jedino nije mogao živjeti sa temperamentnom balkankom i nakon 9 godina pamti da ga je zvala u ljutnji “glupi stranac, u PM, jbg”, haha ja sjedim i nevjerujem da mi Irac priča hrvatske fraze. Još je ispalo da mi zna i šefa sadašnjeg. Njegov ljigav frend se više bavio slinjenjem nego razgovorom, pa se nisam baš dugo zadržala, ali definitivno je bilo zanimljivo čuti još jednu bivšu ljubavnu priču Balkanke i Irca.

Btw. Curke i žene ne znam ja kaj ste vi to radile, ali već nekoliko klijenata raznih nacionalnosti je znalo reć “volim te, pusa” i imali su avanture ili veze sa Hrvaticama. Haha, samo naprijed, za sad mi se čini da su sve ostale neprežaljene. Well done, drage moje.   Pusa, Vaša Ana.

Komentari

Komentari