Došao je i taj dan, odgađala sam taj povratak sve dok nije bilo neizbježno. Zašto? Na početku zato što sam bila ljuta na Hrvatsku, na Zagreb, na ljude koji ga vode i na neke ljude koji u njemu žive. Nakon otprilike 10 mjeseci ta ljutnja se stišala pomalo, jer vrijeme nosi svoje. Morala sam doći zbog nekih privatnih razloga, a nakraju sam se čak i veselila tome. Zato što sam znala da je samo na 1 dan.

Pitate me kakav je osjećaj vratiti se? Uh… ne znam. Zagreb je djelovao kao potpuno drugačiji grad od onog kojeg sam ostavila za sobom. Zašto? Zato što to više nije grad u kojem živim, shvatila sam da ga gledam očima turista. I moram priznati da je prekrasan. Kad ne radite k’o konj u njemu za premalo novaca, kad se ne maltretirate sa bahatim i opasnim vozačima na cestama svaki dan, kad je poluprazan iza ponoći i prepun turista, Zagreb je možda i najljepši grad na svijetu. Za mene. Jer to je ipak moj rodni grad i ja ga volim.

Putovala sam solo, u 5.30 sam napustila stan u Dublinu, u 9 h sam već bila u Londonu gdje sam čekala let za ZG. Na putu sam sjedila pored mladog arhitekta iz Zagreba koji posljednjih 6 mjeseci radi u Londonu i vraćao se u Zg. na obranu diplomskog. Smiješno je bilo što smo oboje mislili da je ovaj drugi stranac pa kad sam ga zamolila da se makne da prođem pričali smo na engleskom. Haha. Brzo se ispostavilo da smo oboje purgeri. Imali smo neke zajedničke teme, a jedna od njih je kako oboje pretpostavljamo da ljudi misle da se pravimo važni zbog poneke engleske riječi koja slučajno zaluta u naš vokabular. Sve češće razmišljam na engleskom, pa sam tako u Zg. u zadnji tren shvatila da konobarici trebam reć ” Hvala “, a ne ” Thank you “. A nakon Zg. sam uspjela prodavačici u Dublinu reć ” Dobar dan “. Na Hrvatskom. Đizus. Al u Dublinu je super što nitko nema pojma što sam rekla, pa se ni ne obaziru, vjerojatno misle da pričam sama sa sobom :D.

Kad sam sletila u Zagreb prvo me pogodio toplinski val, sparina. I Pleso. Al stvarno, kakav nam je to aerodrom, kužim da se ne može usporediti sa Londonskim, ali Dublin ima identičan broj stanovnika i jednako je velik kao Zagreb. To je taktika, prvo preplaši turista kad sleti, da se zapita u kakvoj je to selendri, a onda ga oduševi ljepotom grada. Hrvatska posla. Naravno da je bilo prekrasno vidjeti brata i roditelje, samo nekoliko prijatelja je znalo da dolazim, zbog nedostatka vremena.

Moja draga Kristina Habuš je taman dan prije odletjela pjevati  Philadelphiu operu EVGENIJ ONJEGIN od Tchaykovskog..uloga Tatjane. Bravo mala !

Na najneobičniji način sam srela svog zagrebačkog klijenta, frenda i požalio mi se na očajnu frizuru otkad sam otišla. To uvijek volim čut. Kako ljudi pate zbog mog odlaska. Svi to volimo, zar ne?! Ne? O.k. Ja sam čudna.

Nakon sunčanja i kavice na terasi kuće u kojoj sam odrasla, pozdravljanja sa rodbinom i susjedom, druženja sam malom nećakinjom i finog roštilja odjurila sam sa Nininom krsnom kumom u grad. Plan je bio otići na Bundek, gledati vatromet, ali jako sam htjela prošetati svoje ljetne štiklice i haljinicu, još jače nisam htjela slušati najnovije hitove Maje Šuput i ostalih velikana hrvatske estrade, pa sam uživala u vatrometu na Gornjem Gradu. Koji je ljepši nego ikad. Znam da je uvijek isti. Ali ne u mojim očima. Na putu smo srele neke Australce koji su oduševljeno izjavili : ” We love Croatia!! “.

Pomalo šokantno mi je bilo ponovno osjetiti napadne poglede na sebi, jer kao što rekoh Irci su iznimno puni poštovanja prema ženama na ulici. Skužila sam s vremenom da i oni gledaju, ali odmah maknu pogled ako ih primjetiš. Znamo kak to rade na Balkanu. Gledaju, pa te ” neprimjetno ” prate okolo, dok ne skuže da ih ne doživljavaš, pa odu. I onda se okrenu i bulje dok odlaze. Joj, dečki, nije to neka taktika. Bolje onda priđi, otrpi košaricu, a možda ti se i posreći. Diže ego to gledanje, ali i tlak. Eye kontakt je drugo. To je obostrano. Ali pratiti nekoga okolo kao psić, a imaš 30+ je fakat smiješno.

Najviše sam uživala u toplom vremenu, osjećaju slobode koji pružaju gole noge ( nikad se ne događa na ulicama u Dublinu, osim ako ste mazohist ili Irkinja ). Hrana je bila super, kruh… Vožnja pustim gradom malo prije ponoći, prekrasno… I šećer na samom kraju, podsjetnik na način na koji me žene u RH tretiraju… Svega 2 h prije leta još sam bila u gradu, nakon ručka s mamom brzinski sam odjurila u Dm i zamolim neku ženu da me propusti ako nije problem jer žurim na avion. Ona jedva pristane, i nakon pola minute, kad sam već plaćala kaže mi ljuto ” A jel bi vi mene propustili, ha?! “. Rekoh: ” Kakvo je to pitanje? Pa naravno! “. Joj, da se bar mogu vratiti, ovaj put bih joj odgovorila: ” Odj… ljubomorna uredska kravo!! “. Welcome to Zagreb!

Vaša Ana.

Komentari

Komentari