Nekima ni 10 dana nije dosta da se prilagode.

Malo sarkazma za početak.  Vjerojatno ste već pročitali nedavnu priču o čovjeku koji kaže da je “uteko iz Irske za 10 dana” jer ovdje ništa ne valja. Nije ni prvi ni zadnji koji, ako se mene pita, nije ni pokušao.  10  dana je turistički posjet, nakon 10 dana jedva znaš gdje je Spire, a gdje Grafton Street.

Nedavno mi je bliska osoba ispričala sličnu priču. Kolega, došao raditi u Irsku negdje početkom četvrtog mjeseca i u roku 15 dana dao otkaz i vratio se u Hrvatsku. Zašto? Bilo mu je hladno u uredu. Nisu imali upaljeno grijanje, a vani je bilo 14-15 stupnjeva. Ne znam, u takvim trenucima ja sam stavila dodatnu vesticu na sebe i pokušala se izboriti da mi ne otvaraju sve prozore kao da je vani 30 stupnjeva.

Ako dolazite u Irsku, zaboravite na japanke, topiće, bermude i bose noge. 23 stupnjeva ljeti se smatra vrućim danom!

Ali ja sam možda čudna,  ne odustajem prilikom prve prepreke, a ovo mi se baš i ne čini kao neka nepremostiva životna prepreka. Ljudi rade vani na kiši, suncu vjetru, na krovovima, u šumi.

Ako dolazite u Irsku, zaboravite na japanke, topiće, bermude i bose noge. 23 stupnjeva ljeti se smatra vrućim danom, a najčešće možete očekivati 19 stupnjeva.  Ako je to najveći životni problem odrasle osobe, onda je to jako lijep problem.

A jedan drugi se vratio jer “ mislio sam da ću sist svakih 15 minuta, zapalit, popit kafu, a brate, ovo je previše posla!” . Ah, ti prioriteti.

Za nas malo hrabrije ovako otprilike izgleda prilagodba u etapama:

Kada tek sletite:

“ Baš je lijep i moderan ovaj aerodrom. “

Kasnije tog dana:

“ Aerodrom je bio tako lijep, zašto je ovaj pub tako star i ružan? Kakva im je to hrana?  Bože, što sam to napravila, nisam trebala nikud ići.”

Nakon 10 dana:

“ Idem ja doma! ”  Sarkazam opet. J Šalim se, nakon deset dana već pronađeš neke stvari koje ti se sviđaju, osim ako si došao sa figom u džepu i nisi ni htio iseliti iz domovine. Nakon 10 dana, ako nemaš posao, onda hodaš po nekoliko kilometara svaki dan, dijeliš životopise , nadaš se poslu, brojiš preostale euriće, sklapaš poznanstva, tražiš smještaj, živci su ti sve tanji…Svatko ima svoju priču i ne postoje dvije identične.

Nakon 3 mjeseca:

Tu i tamo zaplačeš u javnom prijevozu, jer ti sva lica izgledaju isto , nepoznato I neobično i jer te pomalo plaši Irski jezik kojeg čuješ na razglasu. Pa si pustiš Olivera ili tako nekog hrvatskog izvođača, obrišeš suze i opet si sretan kad uđeš u dućan i znaš da si možeš kupiti što želiš I da će ti ostati dovoljno novaca za režije.

Nakon 6 mjeseci:

“ Ma super mi je, pa već sam tu doma. Al jedva čekam otići doma i popiti kavu sa prijateljima, poporičati sa roditeljima… ”

Nakon 9 mjeseci:

Ne sjećam se više, al znam da je bilo nešto ni na nebu ni na zemlji. Irci te blijedo gledaju kad kažeš da se nikad nećeš vratiti u svoju domovinu, a ti osjećaš da nećeš i nije te briga što ljudi u obje zemlje misle da nisi baš normalan. Irci, jer ne razumiju zašto ti je ljepše tu nego doma. A doma , jer ne  kuže zašto ti je ljepše u Irskoj. Uglavnom nitko te ne razumije, pa ni ti sam sebe.

Nakon godinu dana:

Već si vjerojatno bio u posjeti Hrvatskoj, stvarno si se super proveo prva 3 dana, nakon 7 dana te već pomalo počinje živcirati ta kolotečina, jedva čekaš natrag u novu zemlju, jer te tamo čeka još puno pustolovina.

Nakon 2 godine:

Udomaćio si se. Kužiš već neke stvari, sad već znaš kome se stvarno sviđaš, a tko laže koliko je dug i širok. Polako već kukaš što ti je plaća samo 12 eura po satu, tražiš povišicu, ne dobiješ je, pa planiraš dati otkaz, onda se malo smiriš i za mjesec, dva ili pet, te obavijeste da si dobio povišicu. Ili si u međuvremenu dao otkaz po treći put u 2 godine i pronašao posao gdje ti je satnica veća.

Nakon 2 i pol godine:

“Super mi je tu, sigurno se neću iseliti iz ove zemlje. Sad mi je već prilično poznata. “ Razmišljaš o budućnosti, o kupnji nekretnine jednog dana, možda otvaranju vlastitog biznisa, promjeni karijere, doškolovanju. Ne pratiš više vijesti iz Hrvatske, napokon si skužio koje su 2 najveće političke stranke u novoj zemlji, a možda znaš i ime premijera i predsjednika. Planiraš putovanja Europom, ljubomoran si što još nisi u fazi da planiraš putovanja svijetom, kao tvoja kolegica koja je tu doselila  prije 12 godina i posjetila je Japan 2 puta, Tajland 3 puta, Ameriku 2 puta. Amerikanci ti zvuče sve čudnije, a omakne ti se sve češće neki lokalni izraz. Doblin (Dublin), naprimjer.

Sve si razmaženiji. I dalje nemaš pojma di ti je glava. I to je baš ljepota cijele priče.

Cheers dragi moji.

Vaša Ana-Marija.

Komentari

Komentari