Zadnji post sam završila dramatičnim i stresnim otkrićem da se moramo iseliti iz našeg stana. Vlasnici ga prodaju i dobili smo 6 tjedana da pronađemo novi. ” Bili smo im najbolji podstanari ikada, ali..bla, bla “, tako je saopćila mom mužu vijest naša stanodavka. Kad mi je predvečer na 1. April poslao poruku, nisam ni na tren pomislila da se radi o šali. Ima smisla, Uskrs je za 3 dana, sve je super, djeca zdrava, pa naravno da ne može to tako. Moj život mora biti kompliciran.
Život mi se okrenuo naglavačke, po stoti put, taman kad sam se malo počela oporavljati od gubitka, kad sam se osjećala ugodno u svojoj koži, u svom domu, prvom i jedinom u Irskoj. Božić je bio stravičan, veselila sam se Uskrsu, par bezbrižnih dana daleko od stresa, posla. Ali, što je tu je. Završavala mi je smjena, isti tren sam krenula u potragu za stanom, već na putu prema doma sam nazvala jedini stan koji se iznajmljuje u našem kvartu. Naravno da su šanse bile loše.
Dogovoreno je gledanje kuće na Veliku subotu. Ja sam, naravno opet radila i nije bilo druge opcije , suprug je sa dvoje djece otišao na sastanak i razgledavanje kuće. U startu mu je rečeno da još nekoliko parova dolazi tog dana. Na iglama, na rubu infarkta čekala sam da mi javi vijesti.
Uspjela sam dogovoriti da suprug slijedeći dan pogleda taj stan. Ali ja sam morala raditi, što s djecom?! Sjetila sam se drage Nine, čiji suprug mi je jednom prilikom bio na šišanju, te smo stalno planirale da se nađemo, ali nikako. Kontaktirala sam je par sati prije i zamolila da mi pričuva djecu 1 sat, platit ću. Ona, tako dobra, došla je, nije htjela uzeti novac, a naši sinovi slične dobi su uživali u igri autićima.
Čekali smo 24 sata da nam čovjek javi jesmo li dobili stan. Stigao je odgovor sms-om : ” Oprosti, iznajmljujem prijatelju “. Aha, baš. Ziher. Znam da nam nije htio iznajmiti jer imamo djecu. Prije dolaska u Irsku nismo dobili trosobni stan, dobio ga je samac. Trosobni stan u Irskoj je po hrvatskim mjerilima četverosoban. Ovdje ne računaju dnevnu sobu. Pa ako tražite jednosoban stan, to je stan sa dnevnom sobom i spavaćom sobom. Mahnito smo gledali oglase, ja sam radila svoje naporne predblagdanske smjene, a moji dragi klijenti i kolege su me bodrili i bili uzrujani zajedno samnom. Svi znamo da potraga za stanom u Dublinu nije jednostavna. Ponekad 30 ljudi pogleda jedan stan. Lutrija tko će ga dobiti. Jednako je i sa kupnjom stanova i kuća, klijenti mi često kažu da su pronašli kuću kakvu žele, dali ponudu, ali netko je drugi dobio kuću.
U oglasu smo pronašli preslatku kuću koja nam se svidjela, lokacija nam je malo udaljenija od škole i Montessori preschool u koje djeca idu, ali sad mi je to najmanja briga. Dogovoreno je gledanje kuće na Veliku subotu. Ja sam, naravno opet radila i nije bilo druge opcije , suprug je sa dvoje djece otišao na sastanak i razgledavanje kuće. U startu mu je rečeno da još nekoliko parova dolazi tog dana. Na iglama, na rubu infarkta čekala sam da mi javi vijesti. Nakon sat vremena, ništa. I napokon dobijem poruku, za 3 dana će nam javiti. Strašno, agonija. Nakon posla trebala sam na party, kolegice koja odlazi iz firme, živjeti sa dečkom u Wexford. Nisam mogla, ispričala sam se managerici, koja me pitala želim li ranije s posla doma, rekla sam da želim. Vidjela je da sam blijeda i rekla mi :
” Ana, molim te ne brini, 6 tjedana je dovoljno, nema potrebe za panikom, znam kako ti je, meni se isto dogodilo kad sam kupila kuću, 6 tjedana prije nego što sam mogla useliti otkazali su mi stan koji sam iznajmljivala i doslovno sam bila beskućnik, morala sam spavati kod sestre, znam da imaš djecu i teže je, ali vjeruj mi, sve će biti u redu! “.
Sjela sam u prvi kafić na sunce, pokušavala pronaći nešto pozitivno u cijeloj situaciji, ali ovaj put mi to nije uspjelo. Sve što mi se događa u životu poprilično intenzivno proživljavam, pa sam najčešće u oblacima, a kad nisam , onda sam baš onak, down. Nema sivo, sve je jako svijetlo ili jako tamno. Krenula sam prema vlaku uz to divno sunce koje me baš jako živciralo, uz te vesele ljude koji se vesele produženom vikendu, uz sve te turiste, kojima sam htjela svašta ružno reć u prolazu. Nisam, ali u mojoj glavi cijeli svijet se vrlo bučno obrušavao na mene. U trenu kad je vlak prilazio stanici dobila sam sms… ” Zvala me Trish, kuća je naša ako je želimo! “.
Čitam i ne osjećam ništa. Jer sam toliko pod stresom da ne kužim da više ne moram biti.
Uskrs je prošao relativno mirno, na Uskrsni ponedjeljak sam sama otišla pogledati kuću. Jako mi se svidjela, prizemlje, kat, stražnji i prednji vrt. Ali sad nam odjednom treba auto, ako je iznajmimo. Najam će biti poprilično skuplji, puno više planiranja, vožnja do škole, nije mi više toliko blizu ni vlak. Rekla sam da je uzimamo, ali smo još nekoliko dana razmišljali, a ovih dana smo potpisali ugovor i selimo vrlo brzo. Nismo više ni gledali druge oglase, nekako se čini kao ispravna odluka.
Za samo 3 dana pronašli smo novi dom, ali ta 3 dana su djelovala kao vječnost.
Sve se više veselim, pomisao na roštiljanje u vrtu, moju slatku dječicu kako trče tamo, imat ću i mjesta za moje drage prijatelje i obitelj iz Hrvatske.
Big hug
Vaša Ana