Inspiracija, dođe u trenu, na najneočekivanijem mjestu. Mene često inspiriraju baš čitatelji, sa nekim pitanjem, svojom pričom, komentarom… Danas je to bila jedna Sara. Naravno, brine je nepoznata zemlja , kaže, zbog mog bloga se odlučila za Irsku i dolazi s prijateljicom, ali ne zna nikoga ovdje, a voljela bi za početak imati neku osobu ili udrugu kojoj se mogu obratiti za prvu ruku.

Točno znam taj osjećaj, taj strah od tih nepoznatih ulica, nepoznatih ljudi, stranog jezika. Ništa o ničemu ne znaš, ne znaš što te očekuje, sve je drugačije. I to je istina, ali… Naši strahovi naprave taj veliki balon, tu strašnu nepoznatu zemlju. Vjerujem da neke zemlje na svijetu jesu strašne, ali to nije ova mala, lijepa Irska. Strašne su zemlje u kojima su u tijeku ratovi, gladovanja, strašne su zemlje u kojima se žene i dalje prodaju svojim budućim muževima, strašne su zemlje gdje je stopa kriminala najveća. To su za mene strašne zemlje, ali čak i u njima postoji lijepih stvari.

Uvijek sam maštala o odlasku u neku stranu zemlju, još sa 17 godina, ali nisam htjela ići sama. Bojala sam se. Tog nekog nepoznatog grada, tamo će me sigurno netko silovati, oteti, neću moći nikome vjerovati. Tko zna što me tamo čeka. Smiješno mi je sada, naravno, ali činjenica je da tada vjerojatno ni sam ni bila spremna na odlazak, previše sam bila razmažena. Da, razmažena. Moja draga mama je bila i još je, oličenje mame koja sve daje za svoju djecu, za druge. Ako nisam htjela doručkovati, ona bi trčala zamnom u dvorište sa Čokolinom. True story. 😉 Što bi ja u stranom svijetu sa 17?

Don’t be afraid of unknown! Follow your dreams!

Trebale su godine i godine ružnih i lijepih događaja , da sazrijem. Zato sam tako sretna ovdje. Jer sam donijela zrelu odluku i znala sam točno zašto idem, kuda idem, što želim. Što ne znači da ne treba otići i kad si jako mlad, tad je sigurno još zabavnije, sve te potencijalne nove ljubavi, izlasci, upoznavanje svijeta oko sebe. Puno mojih klijenata iz cijelog svijeta provedu po nekoliko godina u Londonu, pa su u New Yorku, pa malo Madrid. Jednostavno nevjerojatno. I kasnije su spremni donijeti zrelu odluku gdje žele živjeti, s kime, koji grad ima ono nešto što njima treba. A ta odluka nije bazirana na strahu od nepoznatog.

U Hrvatskoj je nažalost još uvijek jako prisutan taj strah. Predrasude. I ja sam ih bila puna, nekoć davno. Teško se bilo osloboditi tih okova.

Sad mi je omiljena stvar rušiti predrasude. Nije bilo planski, ali eto, iz nekog razloga rušim ih. Predrasuda da su sve plavuše i frizerke neinteligentne, pa, mislim da je srušena. Predrasuda kako izgleda i ponaša se majka?! Mislim da je i ta srušena, sudeći po izrazima lica većine ljudi kad saznaju da imam 2 djece. I ja trčim sa čašom toplog mlijeka za svojom djecom, doduše, al to ne moraju svi znati. Predrasuda da kad imaš djecu ne možeš više promijeniti svoj život, definitivno srušena. Uz svaku srušenu predrasudu, nailazim na veliki otpor i napad pojedinih ljudi. Što je vjerojatno normalno, neki ljudi ne vole nepoznato, opiru se promjenama svake vrste jer ih tjera da preispituju sebe, a mogli bi svašta saznati.

Ono što bih stvarno htjela reći… Ulica je ulica, sigurna ili manje sigurna, ali je samo ulica. Nalazila se ona u Dublinu, Splitu ili Bostonu. Zgrada je zgrada, čovjek je čovjek ili nečovjek. Ništa vam stranac neće napraviti, što vam se ne može dogoditi i u domovini. Naravno, pod uvjetom da selite u zemlju koja ima sličnu stopu kriminala, a to se lako sazna u današnje doba interneta. Šef je šef, soba je soba, drvo je drvo. Sve će vam nakon godinu dana biti itekako poznato i udobno, uz malo sreće i dobar odabir. Kao što u Hrvatskoj nebi ( nadam se ) vodili prijateljicu ili mamu na razgovor za posao, isto tako vam one ne trebaju u stranoj zemlji. Kao što ste sami putovali doma s posla u svojoj domovini, tako ćete i u stranoj zemlji. Sve što je u prvom trenu novo i zastrašujuće, ubrzo postaje rutina. Udobna, poznata.

Don’t be afraid of unknown! Follow your dreams!

Cheers, Ana

Komentari

Komentari