U ovim blogovima ću opisivati svoja iskustva i dojmove o mom novom domu, Dublin-u, u Irskoj.

Ideja se rodila spontano, nakon višegodišnjih neuspješnih prijava za USA Green Card Lottery – nismo dobili na lotu 🙂 Muž je prije nekoliko godina radio na Bermudima i zbog mene se odrekao odličnog posla i vratio u RH. Ja sam vodila prilično uspješan i zanimljiv život, ali njega nitko nije posebno cijenio bez obzira na edukacije i internacionalno iskustvo i bili smo sve nezadovoljniji životom u Zagrebu.

Dakle, ideja se rodila nakon ulaska Hrvatske u EU, posebno nakon što sam pratila neke postove u Facebook grupi “Idemo u UK i Irsku” i krenula istraživati. Kad sam došla do informacije da bih ovdje (u Dublinu) zarađivala odlično, i da nam se nude broje prilike za bolji život, odluka je bila laka- WE ARE MOVING TO DUBLIN 🙂 

Pričajući sa prijateljicom u salonu o toj ideji, rekla mi je da ima dobru prijateljicu koja živi već niz godina u Dublinu i da će me spojiti s njom. Nekako u isto vrijeme se mom dragom javio njegov prijatelj iz djetinjstva o kojem nije čuo 20 godina, odkad su bili osnovnoškolci. On je također rekao da živi i radi u Dublinu 8 godina i to mi se učinilo kao preneobična slučajnost i djelovalo mi je kao neki znak i vjetar u leđa. Nisam praznovjerna ali stvarno treba u životu “pratiti znakove”.

Tako smo mi počeli razgovarati sa tim Dublinerima i malo pomalo sve smo bili sigurniji da je to mjesto gdje želimo stvoriti novi dom za nas i 2 djece. Na brzinu sam napravila CV na engleskom i poslala ga u 10 frizerskih salona, vrlo brzo su me iz 6 salona  pozvali na razgovor. Jedna žena je bila spremna čekati me par tjedana i više nije bilo dvojbe. Uspjeli smo prodati auto, odnijeli većinu odjeće u Caritas, ja sam prodala svoj salon, tj prepustila najam i opremu. Letjeli smo Easy jetom do Londona i presjedali tamo za Dublin. Put je bio kaotičan i težak, jer je dvogodišnji sinčić imao 39 temperaturu i sami smo morali brinuti o dvoje djece i 3 velika plus 4 mala kofera. Nakon 9 sati napokon smo stigli.

Prvi dojam bio je odličan, morski zrak, vjetrić i sunčan dan. Čekajući taksi vidjela sam prvi put obitelj iz
socijalnog dijela Dublina, prijateljica mi je pričala o njima, jako su neotesani, nose Adidas trenirke, cijeli život ne rade, žive na teret države, rađaju jako rano i puno djece kako bi im država dala veće kuće i ostale beneficije. Ta cura je vrištala, plakala i lupala nekog muškarca, i bila jako nepristojna. Ostali su djelovali “normalno” što god to značilo 🙂

Predvečer smo potpisali ugovor za rentanje stana u prekrasnom dijelu Dublin, bogatom predgrađu uz more. Već drugo jutro pokušala sam upisati kćer u 2 obližnje škole, ali bezuspješno, osjećala sam se stvarno tužno i bespomoćno. Bili su ljubazni, ali navodno je pravi baby boom u Irskoj i nemaju mjesta. Poslali su me u 3. školu, taj dan nisam stigla otići jer sam već u 11.30 morala u salon na probu.

Eh, da, proba, užasno iskustvo, sva umorna i izgubljena došla sam u taj salon, šefica je preko telefona djelovala jako ljubazno i drago i moja frendica ju je upoznala prije mog dolaska i imala samo riječi hvale. Kad sam ušla u salon samo mi je pružila ruku i poslala me u garderobu, za par min je došla i rekla da mi je klijentica stigla i okrenula očima kad sam rekla da imam sve sa sobom osim fena. Bahato je iskomentirala “that will be a problem!”… Da ne duljim… nakon 9 sati, 4 bojanja kose, 4 feniranja, 3 šišanja i 2 vjenčane frizure pustila me doma uz riječi da baš i nisam pokazala najbolje što znam i da mi je proba mjesec dana, nije spominjala niti PPS broj, niti ugovor.. Naravno nisam imala izbora pa sam još 2 puta došla i odradila kod nje.

Nakon par dana sam poslala CV u jedan drugi salon na drugom dijelu grada, srećom odmah drugo jutro me vlasnica tog salona zvala na probu, morala sam samo nać modela za bojanje i tu je uskočila jedna mlada hrvatica koju sam našla uz pomoć dečka iz ranije spomenute fcb grupe. Proba je prošla super i dobila sam šansu, 2 plaćena probna dana u tom prekrasnom salonu sa divnom vlasnicom. 1. probni dan je bio jako busy i nakon 3 sata obratila mi se salon managerica riječima “Ana, svi klijenti su oduševljeni tvojim radom, jesi li o.k, umorna, možeš li?”

Naravno da sam mogla. Nakon pola sata pitala me vlasnica mogu li doći u ponedjeljak odraditi 2. probni dan, rekoh “NO PROBLEM”. Ipak kad sam odradila i 2 muška šišanja odluka je očito pala jer me vlasnica pozvala na stranu i rekla mi “Ana you’re perfect” i rekla mi da je posao moj!!! 😀

Bila sam tako sretna da sam joj rekla da nikad neću otići od nje, dok mi neda otkaz 😀 O.k. malo sam pretjerala, ali očito sam im se svidjela takva kakva jesam, jer iz dana u dan, samo me hvale, podržavaju i daju mi potpunu slobodu u kreiranju frizura, za razliku od one prve šefice koja me omalovažavala. Napravila je scenu kad sam je obavijestila da odlazim i pokušala me natjerati da ostanem kod nje, nabiti mi grižnju savjesti, nakraju mi je poklopila slušalicu. Neće mi platiti 3 radna dana jer je, kaže, izgubila vrijeme samnom.. Bitch. U međuvremenu mi je kćer krenula u školu i super se snašla…. Ali o tome ću drugom prilikom… Do čitanja…….A.M.

Komentari

Komentari