Moj život je poprilično užurban, iako se uvijek žalim zbog toga, ne bih voljela da je drugačije. Dobila sam zanimljivu ponudu, tim jedne od najvećih internacionalnih medijskih grupa stiže u Irsku i žele da budem dio priče koja će biti objavljena u jednom od njihovih magazina, te u videu o Dublinu. Fokus je na barovima, restoranima i popularnim mjestima na koje Dublineri izlaze.
Naravno, bila sam oduševljena ponudom i tako smo se našli jedne nedjelje. Prvo sam ih odvela u South William’s Street, jednu od mojih najdražih ulica u Dublinu, koju je netko nazvao “Dublinski Soho”. Ovdje radim i volim što je uvijek vibrantna i ljudi djeluju sretno. Nažalost, mjesto gdje sam ih prvo odvela “Metro café” nije bilo kao što sam očekivala. Metro cafe je bilo jedno od mojih omiljenih mjesta za kratki susret s prijateljima.
Plan je bio da sjednemo na terasu, napravimo nekoliko fotografija i odradimo intervju dok ispijamo kavicu. Ali plavokosa konobarica nije bila nimalo ljubazna. Izgledala je očigledno iziritirana , te nam rekla da mora razgovarati sa voditeljem možemo li snimati ovdje. Naglasili smo da nećemo snimati niti uznemiravati nikoga od gostiju. Njen stav je bio arogantan i nimalo prijateljski.
Nakon nekog vremena, dva simpatična Irca sa osmijehom su prepustili svoje stolove nama, mislim da su susosjećali zbog načina na koji nas je konobarica tretirala. U istom trenu ona se ponovno stvorila tamo i planirala posjesti neki Irski par za jedan od tih stolova. Preduhitrili smo je i sjeli, a ona kao iznenađeno “Oh, vi ste htjeli ova mjesta?!” Ja: “Da, naručit ćemo kave ako je to u redu?”. Nije baš znala što reći na ovo. Kasnije je postala lažno ljubazna i tražila da objavimo ove fotografije na njihovim socijalnim mrežama. Bilo je ovo gorko iskustvo i nikada se nisam osjećala ovako nepoželjno u ovom gradu gdje su ljudi iznimno ljubazni. Čovjek bi pomislio da će poslovni objekt biti oduševljen međunarodnom promocijom, ali izgleda da sam bila u krivu.
Uslijedili su šetnja pored Liffey rijeke, Ha’Penny most, Temple bar dio grada i Grafton ulica. Baš kada smo ogladnili bilo je vrijeme za jedan od najslađih restorana u Dublinu. Talijanski restoran “Pacino’s”. Za razliku od prijašnjeg objekta, Michael i njegov tim su nas tretirali kao VIP.
Naručili smo različite vrste pizza, pića, te se odlično proveli. Njemački tim je pričao o prijateljski nastrojenim Ircima, bili su iznenađeni da ovdje pješaci prelaze ulicu iako je svjetlo na semaforu crveno, konstatirajući da to u Njemačkoj nebi bilo dobro prihvaćeno te bi im netko održao govor koliko je to pogrešno. Meni je to bilo prilično smiješno jer je hrvatski moto “Pravila su ovdje da bi se kršila”.
Nakon divnog vremena provedenog u “Pacino’s” restoranu, čuvala sam slijedeću lokaciju kao iznenađenje. Imali smo rezerviran stol u “The Shelbourne Dublin, A Renaissance Hotel”. Kada su vidjeli impresivnu zgradu i vratare na ulazu, bili su iznenađeni, te su izjavili :”Nemamo prikladnu odjeću ”. Smirila sam ih riječima da je ovo mjesto nevjerojatno prekrasno, ali da nije snobovsko i svatko je dobrodošao. Dress code je smart casual, a mi smo dovoljno pametni i dovoljno opušteni 😉
Ispred “No. 27 Bar & Lonuge”, menađer nas je pozdravio i kad sam rekla da sam bloger, on je u trenu odgovorio “Ana-Maria, jel tako? Imamo veliki stol za vas…”. Mjesto je izgledalo predivno i atmosfera je bila topla i opuštena. Ljudi su uživali i povremeno pogledavali prema našem stolu sa znatiželjom i osmijehom. Barmeni su također bili nasmiješeni i nakon nekog vremena novinarka mi se obratila: “Sad razumijem zašto si nas dovela ovdje, pristupačno je i ugodno, nitko nije pretenciozan. Stvarno mi se sviđa. Hvala ti!” Naručili smo koktele, odradili intervju… Barmen (Conor, mislim) nam je pristupio sa velikim osmijehom i riječima da je on osobno osmislio koktel koji je većina nas naručila. Ime koktela je “Crvenokosa djevojka” na Gaelicu, irskom jeziku. Nisam mogla odoljeti ; “A zašto nema koktel za plavokosu djevojku?!”. Conor je djelovao zabavljeno i odgovorio mi je uz smijeh; “Vidjet ću što mogu napraviti po tom pitanju”
Vratili smo se natrag u Suffolk ulicu. Iza skrivenih električnih vrata koja izgledaju kao ormarić s policama, koktel bar “The Blind Pig” (Slijepa svinja) se skrivao.
Medijska ekipa je bila jako iznenađena ovim skrivenim i unikatnim ulazom. Mjesto je maleno, udobno, misteriozno i drugačije. Još koktela, još zabavnih barmena, snimanje, fotkanje, smijeh i razgovor…
Tako lijep završetak ovog uzbudljivog dana.
Puno pusa,
Ana-Marija Hota