Hm, ne znam jel tih pet godina prošlo brzo ili sporo?! Čini se kao cijela vječnost, a opet, proletjelo je.
Čini se ko vječnost, zato što mi iz ove perspektive djeluje kao u snu moj prijašnji život u Hrvatskoj.
Jel znate taj osjećaj?! Sve slike i uspomene su i dalje tu, jasno ih vidite, ali imate osjećaj kao da ste to sanjali i kao da se nije zapravo dogodilo. Takav ja danas, nakon 5 godina imam osjećaj.
A kao da je bilo nedavno kad mi se činilo da sanjam ovaj svoj život u Irskoj. Mislim da to mozak igra trikove samnom, pretpostavljam da je to normalni proces koji ljudi prolaze. Neki od vas me i danas pitaju kako bih ocijenila svoj život ovdje, jesam li sretna?!
Jesam, i dalje je moje mišljenje nepromijenjeno. Ovo je bila najbolja odluka ikada. Zbog odlaska, nije se promijenila samo moja materijalna situacija, najveća promjena se dogodila unutar mene, unutar mog uma. Dosta dugo sam bježala od trauma iz prošlosti, skrivala se. Nedavno sam shvatila, da nemam kud pobjeći, jer ni 2000km nije dovoljno daleko.
Kažu, gdje god išli, uvijek nosimo sebe sa sobom. A sada, kada mi svakodnevnicu ne opterećuju brige o plaćanju računa i ljutnja na situaciju u društvu, koja me pratila u Hrvatskoj, sad se mogu posvetiti izgrađivanju sebe, onome što zaista želim od života, ali ponajviše, onom unutarnjem, neopipljivom osjećaju sreće…
Svaka godina je dovela nove ljude u moj život, neki su ostali, neki su nestali, ali svi su ostavili trag.
Nedavno sam i službeno ponovno postala sama svoj šef. Otvorila sam kompaniju, koju planiram graditi polako, bez previše stresa i opterećivanja. Imala sam svoj obrt 10 godina, cijele dvadesete sam provela gradeći biznis, pa sam itekako svjesna što me čeka. Ako nikada niste bili direktor svoje kompanije, onda vam se vijest “postala sam svoj šef” možda čini kao- “Uspjela je u životu!”. A ako ste i sami prošli taj put onda ste svjesni da taj korak najbolje opisuju riječi: “Wow, opet kreće od nule!“.
Radila sam i na svojoj edukaciji, pa sam nedavno postala “Certified digital marketing professional“. Sve to, a posebno petu godišnjicu ovog bloga, odlučila sam proslaviti sa dragim prijateljima, a iznenadila sam i nekoliko čitatelja pozivom.
Prvi kriterij je bio, da žive u Irskoj, iz očitih razloga (transport), drugi, da su ostali uz mene kroz sve ove godine, pa i u trenucima kada se možda nisu slagali sa nekim mojim stavom. Tu se prepoznaju pravi ljudi, jer ja ne odustajem lako od ljudi, pa očekujem isto zauzvrat.
Treći, da smo ostvarili prijateljstvo, online ili uživo, a vjerovali ili ne, neki od mojih prvih fanova, igrom slučaja,postali su moji kućni prijatelji! Nadam se da ću u budućnosti imati prilike pozvati sve vas koji ste uz mene, od prvog dana, ili odnedavno. Puno vas je i hvala vam na svemu!
A sad malo o proslavi! Bilo je predivno! “Eurosender” i “The Little Pig Speakeasy” su sponzorirali ovu proslavu. Bilo nas je tridesetak i mislim da su svi uživali u glamuroznom ambijentu i opuštenoj atmosferi. “The Little Pig” je toliko lijepa lokacija, meni svaki put stane dah. Interijer obučen u crveni baršun i zlato. Kokteli unikatni i posebni, hrana najbolja, talijanska, okusi jako bliski nama Hrvatima. Među uzvanicima bilo je ljudi iz 9 zemalja, od Irske, Hrvatske, Francuske, Srbije, Njemačke, Italije,Grčke, Amerike do Slovenije. I svi su imali isti komentar : “Ana, ovdje su svi tako cool, pa di ti nađeš takve ljude!“. Eh, tko traži, taj i nađe. 😀
A ja sam ih pronašla toliko puno, nisam tako nešto mogla ni sanjati! Svaka godina je dovela nove ljude u moj život, neki su ostali, neki su nestali, ali svi su ostavili trag. Jedan od najvažnijih ljudi u Irskoj, je naš dragi doktor opće prakse, koji je u svakom trenu bio podrška cijeloj obitelji. Iako srećom, u principu smo svi zdravi, ali imati osobu od povjerenja, koja prepozna i dijagnosticira svaku, pa i najmanju sitnicu koja vas muči, meni je to neprocjenjivo. To sam imala i u svojoj doktorici u Samoboru i uvijek sam se osjećala sigurno zbog toga. Naš Irski doktor je toliko divan, da nam zbog čestih dječjih bolesti, svako malo ne želi naplatiti svoje usluge, usput je oduševljen mojom djecom, a za mene uvijek ima neku riječ podrške i pohvale!
Mislim da je ovdje općenito veća povezanost između ljudi. Mislim da je to zbog empatičnosti Iraca, te njihove želje da život bude i zabavan, a ne samo težak. A mi, stranci, bez potpore šire obitelji, postajemo obitelj jedni drugima. Obitelj koju sam odabereš (i mijenjaš po potrebi).
U ovih pet godina, vidjela sam više aerodroma i aviona nego u cijelom svom prijašnjem životu! Naučila sam jako puno o raznim kulturama, stekla prijatelje iz cijelog svijeta, svih rasa i vjera.Upoznajući njih, upoznala sam i sebe, izvan okova koje mi je davalo homogeno hrvatsko društvo. Ne bih više nikada pristala na takav jednoličan život.
Doživjela sam toliko stvari koje nikad nebih da sam ostala u Hrvatskoj! Zavoljela sam sebe i svoj život, te shvatila da život ima puno toga za pružiti, ako smo dovoljno hrabri da zakoračimo u nepoznato!
Uz sve ljude koji su me zavoljeli u ovih 5 godina, neki su me i zamrzili, doživjela sam prijetnje i cyber bullying, doživjela sam ljubav nepoznatih ljudi, ali i diskriminaciju. Doživjela sam i puno stvari kojih se ni holivudska drama nebi posramila. Ali ne bih mijenjala ni jedan tren.
Što vrijeme više prolazi, čini mi se da sve manje znam kud idem, ali baš je lijepo imati ljude poput vas koji me prate na tom putu u nepoznato…Bodrite me da potrčim, pa me dignete kad se popiknem.
Jedva čekam vidjeti što mi idućih 5 godina donosi! Samo lijepo, nadam se!
Pišite mi o svojim iskustvima, jeste li i vi odselili u stranu zemlju, ako niste, maštate li o tome?
Sretna Vam Nova 2019. godina!!
Xo,
Vaša Ana