Tako puno, tako malo. Već dugo se ovdje osjećam kao doma. Ali svaka nova godina nosi nove uspomene, nove pobjede i poraze. Puno uspomena proživljenih u nekom gradu, tek tada ga možemo nazvati svojim. Kada hodate ulicama koje vas podsjećaju na neke lijepe ili ružne trenutke. Kada prolazite nekim naseljem i pomislite “ovdje sam nekoć živjela”, “ovdje sam radila kad sam tek stigla u Irsku”. Kada čujete pjesmu koja vas podsjeća na prvu godinu ili prvi mjesec u novoj zemlji, prvo slomljeno srce, prvo novostečeno, pa propalo prijateljstvo. Prvo razočaranje, prvi osmijeh.
Kada na tim istim ulicama, slučajno sretnete poznanike ili prijatelje. Kada se osjećate ugodno, a lica vam više ne izgledaju strano i neobično.
Nedavno je u vlaku pored mene stajala djevojka sa mobitelom u ruci. Strankinja. Nečujno je plakala i poskrivećki šalom brisala suze. Neprekidno gledajući u mobitel. Crveni nos, naotečene oči, suze koje se slijevaju u velikim potocima niz njeno lice. Njen mladi pratitelj je sa osmijehom pogledavao u taj isti mobitel. Puno ljudi nikako nebi moglo shvatiti zašto ona tako gorko plače, dok je njegov osmijeh tako širok, samo ga tračak sjete u očima odaje. Ako ste ikada živjeli daleko od rodnog grada, daleko od obitelji, onda ste i vi nekada bili ta hrabra djevojka u vlaku ili taj hrabri dečko u vlaku. U tom trenu, možda joj se rodio nećak ili nećakinja, a ona nije mogla biti tamo. Možda joj se najbolja prijateljica udala, a možda je samo dobila slatki video od prijatelja, koji su upravo negdje zajedno i kažu joj da im fali.
Te emocije nisu prava tuga, ne znače da ona sada žarko želi biti tamo. One jednostavno znače ono nemoguće i nedostižno; želim biti na dva mjesta u isto vrijeme. Želim bit ovdje, ali voljela bih da mogu biti i tamo. Ja znam, jer sam i ja bila ta uplakana djevojka u vlaku. I na ulici, i u autobusu, na poslu, na najčudnijim mogućim mjestima. U najčudnijim mogućim trenucima.
Dok razmišljam o tome, djevojka prestaje plakati, obriše posljednje suze u kaput, digne ponosno svoje lijepo (trenutno crveno) lice i vlažne oči, te hrabro pogleda oko sebe. Ne osjeća ni sram, niti je briga tko je primjetio njene emotivne trenutke, jer to se nije dogodilo prvi puta, zna da nije ni posljednji, a nema se ni čega sramiti. Dečko je okrenut prema prozoru vlaka, gleda u daljinu.
Takav je možda jedan od 100 dana, ostali su ispunjeni smijehom, uzbuđenjem i novim iskustvima.
Na kraju priče, jedna od ljepših stvari na svijetu je imati dva doma. Ljude na raznim stranama svijeta koji vas vole i kojima falite. Jer će ponovni susreti biti još slađi i nikada ih nećete uzeti zdravo za gotovo.
Pusa,
Vaša Ana