Bok ekipa.

Za promjenu nećemo puno o meni, nego ću pokušati pomoći nekima od vas. Kao što znate nisam dugo ovdje, tek nešto manje od 3. mjeseca, ali s obzirom da imam specifično zanimanje ( udovoljavanje ljudskim željama, idejama, fiks idejama…:) ) i s obzirom da sam u prvih 5. dana uspjela dobiti posao, dati otkaz i naći novi posao, mislim da sam ipak pohvatala neke važne stvari. Puno mailova mi stiže sa raznim pitanjima i odgovaram svima, a ovo je nešto što djeluje nevažno a u mom slučaju se ispostavilo kao jako važno.

 Odjeća. Oni vas prosuđuju po odjeći. Tužno ali istinito. Vjerujem da nije tako svugdje ali u 2 različita kvarta na suprotnim djelovima grada, prvi salon je bio osrednji i poprilično ružnjikav, ali to nije spriječilo moju trodnevnu šeficu da me popljuje sva 3. dana zbog moje odjeće. Zbog crnih uskih traperica i zbog premalo šminke na licu. Isto mi se dogodilo i u ovom sadašnjem, posh salonu. Dakle, lekcija broj jedan: Traperice ostavite doma. Ili ih nosite u slobodno vrijeme. Boje… Hm, moje iskustvo pokazuje da meni nije dozvoljeno nositi neke boje…. Dok npr. mojoj kolegici su te iste boje dozvoljene. Najsigurnije je držati se crne nijanse ili svega što podsjeća na crno, tamno sive, tamno plave… Možda su blaži kad su muške košulje u pitanju, ali ovdje u većini butika, parfumerija, dućana, frizerskih, većinom su djelatnici od glave do pete u crnom. Nadam se da nikome nije palo na pamet pojaviti se na razgovoru u tenkama?! Ako ste to napravili i dobili posao svaka čast, al mislim da je to tako očigledno neprikladno da nisam ni trebala napisati.

Stav. Moj stav je uvijek ” ja sam vrh, budite sretni ako me dobijete “. Ne znam zašto, ali tako se postavljam od mog prvog razgovora za posao kad sam imala 17 godina. I, nevjerojatno ali istinito, nikad me nisu odbili. Svaki puta kad sam bila pozvana na razgovor posao je bio moj. Ukupno 9x u životu. Nije puno, ali score je 100% 🙂 Ne bahati stav, ali definitivno samouvjeren, dostojanstven i uopće se nikad ne brinite za ishod, jer ionako ne možete nekoga prisiliti da vas zaposli, poslodavac odmah zna jel vas želi ili ne. Znam jer sam 10 god i sama zapošljavala ljude. Odmah znam, i to zbog banalnih stvari ponekad. Iskrenost. Ako treba malo uljepšati  CV, it’s o.k, ali bez puno laganja jer je to tako lako prokužiti. Ako želite biti konobar, a nemate iskustva, ono što bih ja napravila ako ste još u RH… Otišla bih u neki caffe bar, zamolila da radim kod njih besplatno 2 tjedna ili mjesec dana, da me nauče najosnovnije i zamolila preporuku. Ako vam se ta ideja čini bezveze, raditi besplatno 2 tjedna, onda možda bolje da i ne dolazite. Ne šalim se. Jer ovdje se traži predan rad. Svugdje, ali u potrošačkom i bogatijem društvu i očekivanja su veća.

Moj radni dan u Zagrebu je izgledao ovako ” bok, kak ste, šišanje?, sjednite, kak život, bla, bla “. Zezancija, friziranje, odmor između klijenata. Ovdje izgleda ovako: Ulogiram se kad dođem, kreće mi smjena, pogledam na kompu kada mi dolazi prvi klijent/ica, radim bilo što ako nemam klijente, ako nemaš što raditi, pravi se da nešto radiš. Pa pauza od 1h, također unaprijed određena i upisana u komp u mojoj tablici. Kad netko uđe laganim korakom jurim do osobe ( kak se to lagano juri do osobe, e to vam nemogu objasniti, morat ćete sami dokučiti 🙂 ). Uvijek sličan tekst ” Hi, how are you today, what’s your, name, bla bla, pričekajte trenutak…” pa pogled u komp, pa ” Mogu li uzeti vašu jaknu, dat ću vam ogrtač, sjednite ovdje molim , xy će biti s vama za trenutak “. Ako je klijent moj onda otprilike ovako ” Hi, how are you today, what’s your name, (komp).. my name is Ana, you’re with me today, let’s go to the..blabla.. would you like a coffe or tea? milk, sugar?..no problem…” Pa jurim lagano u staff room i kuhinju, napraviti savršenu kavicu sa 2 keksića. Hahha. pa se vraćamo na moj stari post, ak se sjećate, sve je lovely, great, thank’s a million… Samo cvijeće i nema teških tema. Zaboravite našu otvorenost, glasnije pričanje, previše spontanosti. Ja se nedam 100%, pokušavam ostati svoja, ali kad je ONA prisutna, nema zezancije.

Naravno, kamere su posvuda. Mi u staff room-u imamo ekran sa prikazom salona iz 4 kuta, pa ako nismo na floru jedno oko bi nam trebalo biti na ekranu, ako slučajno netko uđe ili netko od kolegica nešto treba. Neće vam sve reći. Morate sami skužiti što bi netko možda htio od vas. ” Znaš onaj dan kad je tebe ona klijentica nešto pitala, e tad je xy bila ljuta na tebe, jer nisu htjeli prekinuti klijenticu dok priča, a ti nisi pogledala u smjeru x pa ti nismo mogli dat do znanja da te trebamo na 5 min., a za minutu je bilo prekasno kad klijentica više nije pričala s tobom” True story. A ja sam bila onak ” WTF?!?! ” Gdje je tu moja greška, nigdje naravno, ali tu treba zaboraviti na onaj stav s početka priče i jednostavno ignorirati takve gluposti. U sličnoj situaciji moja draga kolegica irkinja mi je dala savjet ” throw it over your head and work away…” Znači, ne obaziri se i nastavi raditi…Nadam se da će nekome ovaj post biti od koristi. Good luck 😀 Ana

Komentari

Komentari