Uh! Ne znam ni otkud bih počela ovu priču. Kako opisati prošlu godinu?! Kao jedan ludi vrtuljak koji me poprilično izvrtio, dolje, gore, lijevo, desno, pa se pokvario, izbacio me iz sjedala, ali ja tvrdoglava i uporna kakva jesam, opet sam se popela na njega i nastavila tu ludu vožnju. Mislim, nekad bi čovjek sišao s njega, ali baš i nema izbora, zar ne?!
Mene uvijek neka drama prati i ne mogu joj pobjeći. Neke drame su uobičajene, neke su neočekivane i nebi se trebale događati u 21. stoljeću. Poput diskriminacije, naprimjer. Doživjela sam je nekoliko puta prošle godine. Ne mogu Vam (još) o svim detaljima pričati, ali jedan od primjera diskriminacije doživjela sam u taxiu. Ušla sam u taj taxi, sa svojim šestogodišnjim sinom, vozaču rekla da nas odveze do dječje bolnice. Sin mi je pričao nešto na Hrvatskom i kao iz topa, vozač nam se obrati povišenim, nervoznim tonom: “Pričaj na Engleskom, sad si u Irskoj!!!”. Mislim kad bi baš išli dublje u tu tematiku, u Irskoj bi trebali pričati Irski(Gaelic), ali nećemo u te detalje sada.
Teško je objasniti tu agoniju nekome tko nije isprobao biti podstanar u Dublinu. Cijene stanova i kuća rastu munjevitim brzinama
Ostavio me u šoku, nikada nisam tako nešto očekivala! Smireno sam mu rekla: “Moj sin priča Engleski kao materinji, ali mi kao obitelj uvijek pričamo Hrvatski, zato što je to prirodno i zato što je jedini način da moja djeca zadrže materinji jezik. I zbog toga nismo manje vrijedni!”. Vozač sada zbunjen i malo posramljeno kaže: “ Naravno da niste, baš suprotno, zbog toga više vrijedite!”.
Aha, kako se brzo promijenio njegov stav. Ipak, cijela ta situacija je ostavila prilično gorak okus i bila je potpuno nepotrebna. Do kraja te vožnje, vozač mi je pokazao svoje 2 unučice, čija mama je Kineskinja i rekao kako one pričaju Engleski i Mandarinski. Tek tada mi nije bila jasna njegova prvotna reakcija. A nije ni njemu ,vjerojatno. Nije se ispričao, ali mi je na izlasku rekao : “Sad si vjerojatno misliš, zašto sam od tisuće taxia u gradu morala ući baš u ovaj!”. Samo sam mu rekla: “Sve o.k.” i nastavila svojim putem. A što reći?!
Novi šok je stigao dan prije našeg odlaska na godišnji, kad su nas vlasnice kuće u kojoj živimo obavijestile da ćemo nažalost morati iseliti , jer prodaju kuću. Ista priča nam se već dogodila prije 2 i pol godine. Teško je objasniti tu agoniju nekome tko nije isprobao biti podstanar u Dublinu. Cijene stanova i kuća u Dublinu rastu munjevitim brzinama i nešto što se 2013. iznajmljivalo po cijeni od 1000 eura mjesečno, u 2017. je 1600 eura. Ili 1800 eura. Još je gore želite iznajmiti dvosobni stan pored “ureda “Google-a”, u tom dijelu Dublina su cijene dvosobnog stana i 3000 eura mjesečno!
Ljudi bez djece često dijele stanove, jer je to jedini način. Srećom mi smo se smjestili u predgrađu gdje je situacija ipak lakša, ali polagano se to ludilo cijena širi kao kuga. Mi barem ne moramo stajati u redu sa 50 ostalih ljudi, pokušavajući šarmirati agente i vlasnike stanova. Da bi uopće ušli u obzir, morate imati odlične preporuke prijašnjih stanodavaca, preporuke poslodavaca, kopije dokumenata, slatkorječivo pismo prilikom prijave na oglas. A ponekad mi se čini da će uskoro tražiti da ponesemo i uzorak krvi i medicinski karton. Čisto da se osiguraju, ako smo lošeg zdravlja, da nas odmah eliminiraju u startu.
Srećom naše stanodavke su bile fer i dale su nam rok od 6 mjeseci, iako su po zakonu bile dužne dati nam 3 mjeseca (6 tjedana je otkazni rok ako ste u kući više od 1, a manje od 2 godine). Kažu da smo im bili najbolji podstanari ikada i da ako ne nađemo novu kuću, da će nas morati primiti kod sebe doma J To je bilo baš lijepo.
Ipak, mi smo trebali promijeniti svoje planove i vidjeti što i kako dalje. Srećom moja mama je bila spremna i voljna uskočiti u avion i pomoći nam oko čuvanja djece, dok mi oboje radimo, jer će nam troškovi porasti drastično. Srećom, tik pred Božić, nakon 4 mjeseca praćenja situacije na tržištu nekretnina, uspjeli smo pronaći novi dom. U istom kvartu, jako lijep i moderan, uz jednu “sitnu” manu, cijena mu je 25% skuplja. Ali to je ovog trena realna cijena na tržištu, čak i za rupe od stanova. Neki su i skuplji, a lošije kvalitete.
Dobrodošli u Dublin 2018.
Cheers!
Vaša Ana