Uvijek si stranac kada ne živiš u svojoj domovini. Mit ili istina?

Toliko puta sam čula ili pročitala tu rečenicu da mi je već pomalo muka od nje. Zašto?!

Zato što mislim da je čovjek stranac onoliko koliko se osjeća kao stranac.

Stranac sam svim ljudima koje ne poznajem, da sada uđem u neki bar u Hrvatskoj, svi ljudi u tom baru bit će mi stranci. Ne poznajem nikoga, nitko ne poznaje mene. Hoću li se zbog toga osjećati nesigurno, sakriti u kut i čekati nestrpljivo svoju prijateljicu koja kasni na naš fiktivni dogovor? Prije desetak godina možda bih tako reagirala, možda ne bih htjela sama ni ući u taj bar, čekala bih ispred, nervozna. Danas je potpuno drugačije, nema mjesta gdje se ne osjećam ugodno u svojoj koži. Sama ručam u fancy restoranu, prođem cijeli Dublin bez trunke šminke na licu i osjećam se super.

Sigurno ste se puno puta osjećali kao stranac u svojoj domovini, jer takve stvari se odvijaju u našem umu, stvar su samopouzdanja koje imamo ili nemamo. Drugi ljudi nam mogu poljuljati samopouzdanje, ali osoba svjesna svojih kvaliteta odbacit će zlobne komentare, otresti ih kao prašinu s kaputa i nastaviti dalje svojim putem. Visoko uzdignute glave.

Jednom sam rekla kolegici Irkinji : ” Ponekad mi dođe potreba da viknem : Dublin, ja sam ovdje!! “ , a ona mi je na to odgovorila pomalo nervozno : ” Oh Ana, vjeruj mi, Dublin već zna da si tu! “

S obzirom da me puno puta život poprilično jako pogodio svom snagom u trbuh, a drugi ljudi nisu uvijek imali želje ili vremena da me bodre, morala sam sama pronaći neki način da se dignem i nastavim. U meni je proradio neki divljački inat i bunt prema svemu nepravednom i to me tjera da idem dalje, da tražim više od života, da ne pristajem na mrvice! Uzimam si što mislim da mi pripada i napravila sam veliki zid koji odbija sve što je negativno. Negativne ljude ne želim pored sebe, negativne misli tjeram pozitivnima.

Kada se izgradite na taj način, onda niste stranac nigdje, jer ponosno nosite sve ono što jeste, ne sramite se pokazati koliko vrijedite, ne bojite se reći negativnim ljudima da odgmižu u rupu iz koje su došli. A bit će ih puno. Privučeni vašom snagom i karizmom, koju oni nemaju, pokušat će vas povrijediti, jer se oni tada bolje osjećaju. Ako ih morate trpiti jer su vam, naprimjer, kolege, samo ih distancirajte i ne dozvolite da vas povuku u svoju negativnost.

Izgrađena, samouvjerena osoba nigdje nije stranac. Prilagodljiva i tolerantna osoba nikad nije nepoželjna, pametna i lijepa osoba svugdje je dobrodošla. Rođeni vođa je uvijek vođa, sportski duh je svugdje sportski duh. Civilizirane zemlje su sve iste na neki način. Sve vrijednosti koje imate pokažite i vjerujte mi da će biti cijenjene. Možda ne prvi tjedan ili prvu godinu, ali hoće. Možda ih ljudi ne prepoznaju, možda ste ih sakrili? Da, na početku ste nesigurni, na početku ste stranac, ali taj okov si morate sami skinuti. Nisu vam ga stavili ljudi u čiju zemlju ste doselili, sami ste ga stavili.

Ja nisam. Jednom sam rekla kolegici Irkinji : ” Ponekad mi dođe potreba da viknem : Dublin, ja sam ovdje!! “ , a ona mi je na to odgovorila pomalo nervozno : ” Oh Ana, vjeruj mi, Dublin već zna da si tu! “

Posljednjih 8 mjeseci, ponekad hodam gledajući u pod, skrivajući poneku suzu zbog gubitka tate, ali to je jedino što će me ikad natjerati da pognem glavu, tuga ili sjeta. Sigurno ne osjećaj manje vrijednosti ili neki glupi mit da sam stranac ukoliko ne živim u zemlji gdje sam rođena.

Totalna glupost ako se mene pita. Uvijek ću biti Hrvatica u Irskoj, ali ne osjećam da sam građanin drugog reda.

Ovaj post završavam prekrasnim stihovima:

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.

     – Antun Branko Šimić

Puno pusa od vaše zagrebačke dublinerke.

Komentari

Komentari