Otkad sam došla u Dublin jedna od želja mi je bila obići urede Google-a. Ali nisam ni pokušavala to napraviti jer nije moj stil gurati se niti moliti. Pretpostavljala sam da je to jedna od stvari koje neću napraviti i nema veze. Sve dok nedavno nije stigao ljubazan poziv na ručak i obilazak. Naravno, to se ne propušta pa sam sretno prihvatila. Već na recepciji sam uživala, sjedeći u fotelji koja je zapravo jedno veliko slovo, ne znam točno koje, al definitivno G, O, L ili E. 😀 Ak ne kužiš zakaj jedno od tih, onda ne znam kak si uopće pročitao ovih par rečenica. I definitivno nisi ženskog roda, jer mi smo ipak pametnije. Možda si Ante, onaj kojeg naša komičarka Andrea ne voli.

Svi djelatnici Googlea su većinom stari, ružni, debeli i ćelavi (muž čita). Nikako nisu atraktivni, pametni mladi ljudi iz cijelog svijeta :D. Samo cure, cure su zgodne, mlade, pametne i iz cijelog svijeta. Čak sam vidjela i nekoliko neatraktivnih ljudi. Ima ih i prosječnih, naravno.

Google sam posjetila u petak, dan kada prema riječima mog domaćina mnogi odlaze na putovanja, te doma na produženi vikend. Google je u Dublinu 10 godina, te je na početku bilo planirano zaposliti 100-150 ljudi. Planovi su se drastično promijenili, te sada zapošljava 2500 ljudi iz 71 zemlje, te jos otprilike toliko pomoćnih zaposlenika. Otprilike 30 posto je irskih zaposlenika. Po veličini je jednak poslovnici u New Yorku, naravno manji od središnjeg ureda u Kaliforniji, te duplo veći od londonske podružnice.

Svaki kat ima svoju kuhinju sa aparatima za kavu, ormarićima punim zdravih i nezdravih grickalica, žitaricama, velikim hladnjakom punim boca vode. Naravno sve je besplatno.

Nakon što mi je isprintana moja iskaznica gosta, na aparatu pored recepcije, mogla sam ući. Ispred povećih liftova bila je gužva, zapazila sam i osnovnoškolsko dijete sa roditeljima, na što mi je moj domaćin objasnio da zaposlenici mogu dovoditi obitelj na ručak. To mi se posebno svidjelo. Prvo sam obišla najviši kat, gdje puca prekrasan pogled na rijeku Liffey, Aviva stadion te na ostatak Dublina. Svaki kat ima svoju kuhinju sa aparatima za kavu, ormarićima punim zdravih i nezdravih grickalica, žitaricama, velikim hladnjakom punim boca vode. Naravno sve je besplatno.

Ponuđeno mi je sve, ali uzela sam samo bocu vode, za početak. Nakon šetnje uredima koje nisam fotografirala, odvedena sam u jedan od restorana za zaposlenike. U redu je stajao jedan moj vjerni klijent Poljak, pričajući sa kolegom. Potapšala sam ga po ramenu, okrenuo se i ostao paf. Gleda me širom otvorenih očiju, želi nešto reć, al ne ide. Njegov kolega gleda mene, gleda njega i ništa mu nije jasno. Moj klijent se nakon šoka počeo smijati uz riječi ” nikad ne bih očekivao da ću te vidjeti ovdje! “ . Pa smo malo o njegovom godišnjem na Ibizi, kak se vidimo brzo na mom radnom mjestu, pitao me jel uživam u obilasku i to je bilo to.

Krenuli smo preko unutarnjeg mosta koji vodi do zgrade preko puta ulice, ostakljen, totalno zanimljiv, te vodi do druga 2 restorana i ureda iste komapnije. U prvom, vegetarijanskom restoranu sam uzela samo smoothie, koji nam je aparatić izmiksao u trenu, ubaciš željene vrste voća, sa korom, i za tren oka uživaš u prekrasnom i zdravom napitku. Moj je bio od jabuke, 2 kiwia i mandarine. Njami.

U tom restoranu na hodniku mimoiđemo se sa još jednim mojim vjernim klijentom, Thomas iz Libanona. Opet šok, smijeh, ” ne vjerujem “, pitanja što, kako, zašto. On je sunarodnjak mog domaćina pa su me uz smijeh malo iskomentirali na svom jeziku, na što sam im rekla uz smijeh „ Ma daj, kao da vas ne kužim, svi pričamo engleski “. Na to su krenule neuvjerljive isprike : ” Pričali smo o utrkama ! “ Bla, bla. Thomas mi se požalio da se nije uspio naručiti kod mene prije šestotjednog odlaska u London, jer sam bila skroz prebukirana, morao se ošišati u Londonu, kaže da su mu uništili frizuru. Fotkala sam se s njim za Vas te krenula dalje ovim divnim mjestom.

U idućem restoranu, najvećem, poslužili smo se hranom i baš kad sam se divila što imaju palentu, ja je zovem žganci, Mo je pitao dečka pored nas ” Ti si iz Hrvatske, zar ne? “ na to sam mu rekla ” Dobar dan “. Simpatično se nasmijao , odgovorio koliko dugo radi ovdje te pobjegao svojim putem. Nakon solidnog ručka vrijeme je bilo da se vratimo u zgradu preko puta gdje poslužuju kave svih mogućih okusa. Čekam svoj red i ugledam još jedno poznato lice, ovaj put jednog Hrvata koji je jednom prije dosta vremena bio dio grupice dečki koji su me prepoznali dok sam ispijala svoju kavicu na pauzi za ručak. Njega sam srela još nekoliko puta, zadnji put baš kad je dobio taj posao u Google-u. Mali svijet. Rekao mi je da se baš maloprije pitao jesam li to ja pa smo malo popričali na hrvatskom i napravio mi je turbo fini capuccino.

Nakon toga uživancija uz kavu, pametan razgovor. Bližio se kraj mom skoro dvosatnom posjetu, te sam još obišla teretanu, gdje sam naravno vidjela svog klijenta koji vodi tu teretanu, ali bilo mi je previše za jedan dan, a i moj domaćin se morao vratiti poslu, pa sam se iskrala prema izlazu.

Skeniranjem moje kartice posjetitelja uz natpis na ekranu ” See you again, Ana-Marija Hota! “ službeno je završio moj prvi, ali ne i zadnji posjet ovom ljepotanu zvanom Google Ireland.

Pusa, Vaša Ana!

Komentari

Komentari