Dugo vam nisam pisala, nije da nisam imala o čemu, ali, jednostavno nisam htjela. Za promjenu sam sama sebi bila na prvom mjestu. Prije šest godina i dva mjeseca, započela sam ovo putovanje i u njega pozvala sve zainteresirane. I bilo je puno zabavnije na taj način, bodrili ste me po putu, zabavljali, neki od vas mi bili utjeha u teškim trenucima. I sve se činilo lakše…
Ali neki od vas, e ti drugi su se trudili svim silama, zaustaviti moje pisanje, zaustaviti širenje iskrenih i dobronamjernih savjeta, zaustaviti ono što se ne može zaustaviti, iseljavanje Hrvata, koje se danas broji u stotinama tisuća… I sve to u posljednjih šest godina.
Kolektivna svijest se promijenila. Internet i društvene mreže su donijeli necenzurirane tekstove ljudi poput mene, te smo napokon čuli i drugu stranu gastarbajterske priče. Desetljećima su nas hranili tužnjikavim vapajima iseljenika. O tuzi pregolemoj, o nesretnim domoljubima koji u dalekoj Australiji žive jedan tužni i usamljeni život. Bogato se udala i uspjela u Irskoj
U svojim ogromnim kućama, sa svojim uspješnim kompanijama, odraslom djecom koja putuju svijetom, školuju se i grade karijere i živote o kakvima samo djeca najbogatijih i/ili najkorumpiranijih Hrvata mogu sanjati. I u tom svom tužnom životu, oni su uvijek pronašli vremena poslati informacije u rodnu grudu. Uvijek su glasile isto; “Ostanite gdje jeste, ne idite u strani svijet, gdje ste uvijek stranac, gdje sanjate hrvatsko plavo more i nebo i maštate o povratku…“
Ja sam im vjerovala. Mnogi drugi su im vjerovali. A danas?! Danas vjerujem da je to sve bila propaganda i želja mnogih da se drugi ne popnu na ljestvici uspjeha, kako bi se oni osjećali važnije, kako nebi previše “domaćih” došlo tamo gdje su oni, te potencijalno uzurpirali njihov život. Vjerujem da su iskreno patili za domovinom, samo oni koji su se zaista i vratili u domovinu. A koliko je takvih?! Irska me razočarala…
“Ostanite gdje jeste, ne idite u strani svijet, gdje ste uvijek stranac, gdje sanjate hrvatsko plavo more i nebo i maštate o povratku…”
Tamo negdje početkom 2014. Godine, i meni su neki Hrvati koji su došli nakon mene, počeli govoriti da prestanem pisati, jer previše “naših” dolazi zbog mog bloga. Najgore u tome je bilo, što su i oni sami došli zbog mog bloga. U jednom trenu sam se i sama pitala, trebam li se i ja bojati toga?! Hoće li previše Hrvata uzurpirati mir koji imam ovdje?
Kad sam ja tek došla, 2013., tadašnja Ambasadorica mi je rekla kako u Irskoj živi 1200 Hrvata. Neki su tamo bili 10-15 godina. A ja sam vjerojatno bila u prvih stotinjak koji su u Irsku stigli u prvom valu, nakon ulaska u Europsku Uniju. Danas, šest godina kasnije, tridesetak tisuća novopridošlih Hrvata živi u simbiozi sa ostalih stotinjak nacionalnosti koje žive ovdje. Rijetko ili nikad se ne čuje za incidente između ljudi s različitih podneblja. Učimo jedni od drugih, zajedno rastemo, otkrivamo svijet i drugačije kulture i običaje. Veselimo se kad nam prijatelji slave Kinesku Novu godinu, te razne druge religiozne i nereligiozne običaje. Ne bojimo se nepoznatog, jer svašta nam je sada poznato.
I ne, Hrvati mi nisu uzurpirali mir koji imam, štoviše, obogatili su moj život ovdje, počastili me desertima, kavama, ponekim zagrljajom , kad me slučajno sretnu na ulici ili u restoranima gdje rade.
Najčešća pitanja i odgovori o životu u Irskoj…
U ovih šest godina, promijenila sam 3 radna mjesta, sva u struci. A sa sadašnjim sam najzadovoljnija. Radno vrijeme mi je svega 36 sati, ne putujem, i ovo je prvi blog post koji pišem na radnom mjestu. Jer mi je šef tako rekao; “Ana, nemoj se dosađivati kad nije gužva, slobodno si donesi laptop, piši blogove. Ako je sunčano, jedan od vas nek ode prošetati, ne mora vam biti pauza za ručak. Važno je nekad razbistriti glavu, udahnuti svjež zrak, uloviti malo sunca…”
Danas se osjećam potpuno slobodno biti ono što jesam. Smijem kasniti na posao, iako klijent čeka, klijenti koji čekaju često kažu : “Ne žuri mi se, popij kavu, ako želiš!”.
I baš zato, u kojoj god zemlji se nalazili, čovjek treba tražiti ono što je bolje za njega. Bolji posao, bolji stan, bolje prijatelje. Važno je osluškivati što nam govori onaj mali glasić u glavi. Ja sam ga ignorirala godinama i težila sam stvarima koje mi više nisu bitne.
Danas samo želim što više vremena provesti s ljudima koje volim i koji mene iskreno vole. Mijenjati se i rasti. Putovati i uživati.
Puno pusa,
Vaša Ana