Život u Dublinu
Stojim sa čašom bijelog vina u ruci, u proljetno veče, na prekrasnom malom balkonu popularnog dublinskog hotela. Pored mene moji novi prijatelji, arhitekti. Ola iz Nigerije i Todor iz Bugarske. Iz prostorije dopire žamor, cijela večer ima neko posebno ozračje. Upoznala sam ih prije sat…
Ajoj. Tu zna biti poprilično drame i negodovanja. Što najviše muči hrvatske majke kada im djeca odsele iz Hrvatske? Bez njih. Sami, jadni, a tek im je dvadeset , trideset ili četrdeset godina. Jadna djeca. Bit će gladni. Većina mama će vas odmalena odgajati na način da se tako nešto nikada ni ne dogodi, sustavnim privlačenjem njihovoj suknjici, suptilnim manipulacijama, a ponekad i otvorenim zabranama o razmišljanju o takvom potezu. Razumljiva je želja naših mama da smo im blizu, razumljivi su i njihovi strahovi, ali nekad malo i pretjeruju zar ne? Nabrojati ću neke od briga koje ih more.
Vrijeme. “ Pada kiša, hladno je, nema ljeta, puše vjetar, more je hladno!”Da, istina, ponekad pada kiša, nošena vjetrom u svim smjerovima, prvih mjeseci uporno kupujete kišobrane koje vam vjetar uništi u roku pet minuta. Odustanete nakon trećeg ili petog, ovisi koliko ste tvrdoglavi. Nakon toga kupite kabanicu, kojih ima na svakom koraku, od jednokratnih do super kvalitetnih.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.