Ni u najluđem snu ne bih pomislila da će se to dogoditi. Prije samo 2 godine, nisam ni planirala otići iz Hrvatske, to mi je bio samo san za koji sam vjerovala da je teško ostvariv. A danas živim neki drugi život. Nisam sretnica, nije mi to palo s neba, nisu se zvijezde tako posložile. Ja sam si tako posložila. Donoseći odluke, trčeći za svojim snovima, napornim radom. Mogla sam kao i neki drugi, odraditi radne dane, čisto da ih odradim, mogla sam ostati na mjestu, iz straha od poraza i nepoznatog. Nisam. Hvala Bogu da nisam.
Državno prvenstvo se održavalo u hotelu DoubleTree by Hilton Dublin. Modeli su mi bili Alexandre iz Francuske, te Ludovic iz Monte Carla. Divne osobe, skroz mi je bilo ugodno s njima raditi. Pronašla sam ih sama, na Facebooku. Ludovic je upravo doktorirao na Trinity sveučilištu, a Alexander će diplomirati za mjesec dana, te se vraća u Bordeaux.
Dan je bio uzbudljiv i stresan. Na samom početku mi je bilo jasno da neću pobijediti u kategoriji Full Fashion. Bilo je oko 40 natjecatelja, neki od njih su uložili mjesece i godine u pripreme, skupocjena odjeća, modeli našminkani. Čak su im šminkali potiljak, sjenilima za oči iscrtavali prijelaze na kosi. Obrijali obrve, izbrijavali križeve na glavi.Ma svega se tu moglo vidjeti. Osobno nisam uložila u tu kategoriju vrijeme niti novac, jer sam bila svjesna da ne znam ukus sudaca te sam pretpostavila da im se sviđa engleska moda, koja meni baš i nije napeta.
“Jako precizno, miljama si bolja od ovog tamo što uvijek pobijedi, kao što će i danas pobijediti. Nije fer. Ja bih dodao više detalja, ali u svakom slučaju u mom salonu u Corku imaš posao kad god poželiš”
U kategoriji Freestyle sam imala velike šanse, jer se šišalo pred sucima, 25 minuta. To mi je jača strana, brzina, preciznost, tehnika. Ali ništa od toga. Pobijedio je frizer koji je obojao prije natjecanja kosu svog modela u narančasto-crveno-žuto. Na mojoj Facebook stranici možete pronaći slike mog rada, te slike pobjednika. Not my cup of tea. Moj stil i duboko uvjerenje je da frizura mora laskati čovjeku, činiti ga atraktivnijim, frizura nije sama sebi svrha. Vrlo je lako nabaciti malo boje na kosu, izbrijati lijevo, desno, šokirati. Ako već šokiraš, opet nebi smjelo izgledati neukusno i jeftino. Zadovoljna sam svojim radom, napravila sam što sam htjela, urbano, street style, moderno. Možda mrvicu prejednostavno, ali, znam za idući put. Ovo je tek uvod.
Najveća pohvala mi je bila kad me natjecatelj iz Corka, originalno iz Turske, pobjednik mnogih prijašnjih natjecanja pohvalio u backstageu: “Jako precizno, miljama si bolja od ovog tamo što uvijek pobijedi, kao što će i danas pobijediti. Nije fer. Ja bih dodao više detalja, ali u svakom slučaju u mom salonu u Corku imaš posao kad god poželiš”. A kako smo uopće počeli razgovarati? U jednom trenu me pitao “ Jesi li ti Hrvatica? ”. Šokirano odgovorih: “ Da, kako si znao? “, on: “ Moj model Marko je Hrvat, pretpostavio sam da si Hrvatica gledajući tvoje lice “. Svaka mu čast. Upoznala sam tad Marka, koji je ovdje od malena, pohvalio je moj engleski uz riječi : “ Samo si godinu i pol ovdje? Našim ljudima trebaju godine i godine da bi pričali engleski kao ti “. I njegov hrvatski je odličan.
Najljepši dio večeri je bio hodanje pistom uz glasnu muziku, rozo-plavo osvjetljenje, te mnogobrojnu publiku! 2 put. Sa svakim modelom posebno. 😀 Sve u svemu, odlično iskustvo.
I dok sam se bavila mislima o natjecanju, samo 4 dana kasnije, na 01. April stigla je vijest koja mi je uzdrmala tlo pod nogama. I nije bila prvotravanjska šala. Vlasnici prodaju stan u kojem živimo, za 6 tjedana bit ćemo beskućnici ako ubrzo ne pronađemo novi. U Dublinu gdje je jedan od najvećih problema nedostatak stanova, kuća, gdje stanarine rastu munjevitom brzinom i gdje se ponekad 30 ljudi bori za 1 stan. U posh naselju gdje je rentanje dvosobnog stana 1600 eura, a mjesečno se oglase samo 1-2 stana, jer stanova ovdje ima jako malo. U naselju gdje mnogi žele živjeti. Gdje moja djeca idu u školu, pa ne dolazi u obzir da odselimo u neki drugi dio grada. U naselju gdje je najviše peterosobnih vila koje se iznajmljuju za skromnih 4000 eura mjesečno. Brilliant.
Rasplet ove drame u idućem postu.
Diši, Ana, diši.
Pozdrav, dragi moji.