Znate koliko sam se veselila svom božićnom partyu, htjela sam da to bude noć za pamćenje. I bit će, ali pamtit ću je po noći kad sam ostala bez tate. Ne želim o tome pisati, ali ne mogu ni ” preskočiti ” tu temu. Usred partya primila sam poziv. Napravili su sve što treba za mene i ovih dana se vraćam na posao znajući da zaista imam ljude ( šefove ) koji me vole i cijene i na koje mogu računati. Do stana sam u taxyu imala potporu i podršku, ne znam što bih da sam bila sama. Ne mislim zbog tuge prestati pisati, kao što ne mogu ni prestati raditi, dan po dan život se nastavlja i ponosna sam na svoju obitelj. Jači smo nego što sam mogla i sanjati. Voljela bih da ne trebamo biti jaki, ali to je život.
Aerodrome i avione ću neko vrijeme pamtiti po ne baš lijepim trenucima, moju tugu su imali prilike gledati svi na našem putu od Dublina, preko Amsterdama pa do Zagreba… Ali sada, nakon 8 dana, osjećam se podnošljivo.
I u ovim teškim trenucima razmišljam o ljudima koji doživljavaju još teže stvari. Božić se bliži, vjerujem da neće biti lak. Bojim se posla i pitanja klijenata ” kako si? ” . Mrzim lagati i mrzim glumiti u stvarnom životu. Ali preživjet ću. Kao i svi prije mene. Trenutno se bodrim malim stvarima, mama nam kuha, ja kuham njoj i ostatku obitelji, provela sam 8 dana u Zagrebu. Djeca su također veliki pokretači, dok su oni dobro i ja sam dobro. Mislim da svaka mama tako osjeća.
Uskoro se vraćam u Dublin, pokušat ću što prije vratiti osmijeh na svoje lice, jer bi on tako htio. Nikad nije volio drame, bio je borac. Nisam mislila da ću tako brzo napisati nešto, ali pisanje je postalo moj lijek i moja hrana, pa vjerujem da ću uskoro u pozitivnijem tonu nastaviti pisati o svom dublinskom životu………..
Sretan i miran Božić Vam želim.
2 komentara “Teški dani…”