Nisam mogla ni sanjati na koje sve načine će biti teška. A nisu ni ti koji su to izjavili, jer moja godina u novoj zemlji je bila teška iz potpuno drugih razloga. Nevezanih za poslove, financijsku borbu, dokazivanje. To je sve bilo čisto solidno, osim one šefice i kovrčavih feniranja u Jajomostu (Ballsbridge-u).  I dizanja u 5.30 h  Piece of cake.

Ima onaj jedan post Let it be… gdje sam napisala da sam primila šokantnu vijest iz Hrvatske. I tako se to mjesecima razvlačilo i odugovlačilo, crpilo svu moju, energiju cijele obitelji. Potpisala sam da ne smijem javno objavljivati detalje cijele priče. Ni ne bih. Preosjetljiva tema za sve uključene. Nema tu stvarnih pobjednika ili gubitnika.  Jučer je napokon sve riješeno. Sad mogu dalje, normalno.

Ipak, na neki bizaran način sretna sam što sam na tom trnovitom putu upoznala neke fascinantne stručnjake, obišla nekoliko puta zgrade koje nisu dostupne svakome i još jednom se uvjerila da koliko god se trudim živjeti ordinary life, moj život jednostavno nije običan. Nikad nije bio, nikad neće biti. Što je super kad to znači nešto lijepo, ovo sve što tipkam u blogu, a malo manje super  kad je to nešto strašno, što ne poželiš ni neprijatelju. Tak je to i bok. Pomiri se.

Pomirena se sad spremam uživati u ostatku svog godišnjeg. Još jedna velika prepreka preskočena, savladana. Na godišnjem sam već 9 dana, obišli smo neke obližnje gradiće, sunčala sam se u bikiniu, u Irskoj! Nevjerojatno. Posjetili smo Sea Life u Brayu, gradić Skerries sa velikom plažom i vjetrenjačama, klinci i muž su vidjeli moje radno mjesto i upoznali kolege. S kolegama sam zadnji radni dan prije godišnjeg nakon posla isprobala Mongolian barbecue u Temple Bar-u, super smo se zabavili. Umrli su od smijeha, upozorila sam ih da ću biti pijana od jedne čaše vina, ali nadmašila sam samu sebe. Nakon pola ispijene čaše sam bila potpuno crvena, plakala sam od smijeha. Kolega mi je rekao da je svašta u životu vidio, mislio je da je sve doživio, ali da sam ja čudo prirode. Kineskinja, odnedavno službeno Irkinja, kaže da me voli još više jer je inače ona ta koja se napije od ničega. Latvijka, koja uskoro odlazi na porodiljni je konstatirala da joj je sad jako žao što neće biti na Božićnom partiju, jer ću ja biti full zabavna. Još kad je čula da volim plesati kao i ona…. Kažu da sam “crack”. Neki irski sleng, cool si, guba. Glavno da ja ljude usrećujem. Smijeh je zdrav.

Poznati putopisac i novinar Fionn Davenport je podijelio samnom neke od svojih najdubljih životnih trauma, ja sam njemu ispričala svoje, frendovi smo na fejsu, lajka mi page i pokušao je gugltranslejtati ovo što pišem. Kaže da je previše ovih čudnih slova sa znakovima na vrhu. S Tajlanda je poslao poruku jučer da pita kak sam i što se riješilo. Eto, takvi su neki ljudi. Veliki. I vi ste veliki ljudi, hvala na podršci iako nemate pojma o čemu ja to trkeljam. I bolje da ne znate, samo bi se rastužili nad nepravdom. Koja je postala pravda. Ipak. Woohoo!

Karte za Zagreb su kupljene, 2, 3 dana ću odmarati uz finu papicu svoje mame, sa sestričnom ću na kremšnite u Samobor . S frendicama na kave, opet malo shopingirati po Londonskom aerodromu (čitaj : zbog preskupih avio karata, pravit ću se da shopingiram ).

Pozdrav vaša,
Ana-Marija

Komentari

Komentari