Već duže obećajem napisati kolumnu na ovu temu. S obzirom da mi inbox puca po šavovima, a vremena imam sve manje, nadam se da ćete ovdje pronaći odgovore na svoje roditeljske strahove.

Kao i kod svake promjene u djetetovom životu, mislim da roditelj igra veliku ulogu. Ukoliko dijete osjeti i vidi paniku na vašem licu, sigurno će je i samo osjećati. Djeca mogu osjetiti i detektirati vaše neverbalne poruke, vaš izraz lica dok pričate o nekoj temi, čuju vaše telefonske razgovore sa prijateljicom, šaputanja sa partnerom. Mislim da je jako važno sa sobom prvo riješiti neke stvari. Proraditi na svom stavu.

Naravno da se svi u nekoj mjeri bojimo promjena, ali važno je ostati pribran. Ako imate dobar plan sve će biti u redu. Ukoliko imate unaprijed osiguran adekvatan smještaj, posao, selidba u stranu državu s djetetom neće biti ni približno traumatična kao što se pribojavate. Bake, uža i šira rodbina mogu još više širiti paniku pa ako je potrebno, nakratko ih udaljite iz svoje svakodnevnice, te prekinite sve eventualne ispade na vrijeme, prije nego što počnu utjecati na vas i dijete. Sad kad smo i mi roditelji možemo razumjeti strahove naših roditelja, ali to ipak ne znači da je dobro kad nam negativno utječu pri donošenju velikih odluka. Jedina iznimka je situacija u kojoj vi kažete : ” Idem ja sa dvoje djece u Dublin, pa ćemo biti u hostelu sa sedmero ljudi, budem ja pronasla posao, sve ce to biti super. Ponijela sam i 500 eura sa sobom.” E, u tom slučaju slušajte ljude koji vam kažu da niste baš pri zdravoj pameti.

  Moja djeca su sretna, osjećam da im razvijaju potencijale.

Po mogućnosti smještaj pronađite u mirnom, sigurnom naselju, osobno mislim da je puno ljepše živjeti u CO Dublin, u predgrađu, posebno ako ste uz more. Tada je veća mogućnost brzog i jednostavnog upisa u školu, vrtić. Moja kćer je nakon par dana u Dublinu krenula u školu, engleski je učila 1 godinu u vrtiću i jednu godinu u školi, to je pokrilo osnove poput kako se zove, koliko ima godina i da se želi igrati.

Strana djeca u Irskoj unutar školskog dana imaju dodatne sate engleskog jezika, u malim grupama, moja kćer ih ima sa dva Poljaka, ostala djeca su Irci i Irkinje. Još je nekolicina strane djece u razredu, ovdje su vjerojatno od rođenja pa su engleski savladali u vrtiću i predškoli. Generalno mišljenje je da je najbolje kod kuće pričati na materinjem jeziku. Moja malena je jako brzo napredovala, uz našu malu pomoć zadaće je pisala sama gotovo od prvog dana. Nakon nekoliko mjeseci engleski je pričala tečno sa laganim dublinskim naglaskom, te je u isto vrijeme savladavala gaelic, irski jezik. Po riječima njene tadašnje učiteljice nakon par mjeseci bila je bolja od irske djece. Nisam osjetila nikakvu razliku od odlaska u školu u Hrvatskoj, osim razlike na bolje. Jer ovdje djeca nose uniforme, svi su jednaki, nisu dozvoljeni mobiteli u školi, pod odmorom su nadzirani od strane učiteljice, ne postoji nikakva šansa da djeca pretjerano divljaju. Svako pretjerano trčanje rezultira kaznom, dijete mora sjesti pored učiteljice ili čitati knjigu, igrati se na neki drugi način. U danu imaju 2 odmora, 2x jedu, igraju video igrice, sve pod nadzorom učitelja. Ne postoji igranje u hodniku. Ili su u svom razredu ili se vani bave sportom i što već odaberu.

U prvom razredu osnovne škole nastava je počinjala u 8.50 h, završavala u 13.30 h. Sada u drugom počinje ranije, u 8.20 h, završava kasnije, u 14.20 h. Učiteljice izađu s djecom u dvorište i roditelj ( dadilja, baka ) ih preuzima, učiteljica ne odlazi dok i posljednje dijete nije u pravim rukama.

Učiteljicu mijenjaju svake godine, barem je tako u našoj školi. Roditeljski sastanci su jedan na jedan sa učiteljicom, 2 puta godišnje.

Irska voli djecu. Irci često imaju velike obitelji, djeca im ne smetaju. U dućanima vas nitko neće s visoka gledati ukoliko je dijete dirnulo neku igračku, štoviše. U vrtićima su jako male grupe i s djecom se puno radi. Moja djeca su sretna, osjećam da im razvijaju potencijale. Uče o pozitivnoj psihologiji, cijeli razred je naučio štrikati u 5 dana. Male dječake uče kako biti gentelman. ” Dame imaju prednost “ je svakodnevna rečenica u školi. Uče ih kroz igru, nema ocjena u nižim razredima, opisne su. Boduju se testovi, ali ocjena je neka od slatkih naljepnica ” Well done “,  ” Brilliant “, smajlići.

Potiče se zdrav natjecateljski duh, svaki tjedan se timovi natječu, u petak se proglašava najuspješniji stol! Mjeri se koliko su bili poslušni, uspješni te uredni. Dijele se i tužni smajlići kada je netko neposlušan.

Rečenice sa velikog plakata ispred tadašnje učionice moje kćeri dočarat će Vam najbolje odnos prema djeci u ovdašnjim školama.

” Kada uđete u ovu učionicu vi ste pisci, vi ste matematičari, vi ste znanstvenici, vi ste sportaši, vi ste umjetnici, vi ste muzičari, vi ste ekolozi, vi ste dio tima, vi ste voljeni, vi ste važni, vi ste razlog zašto smo mi ovdje. “

Uvijek mi je izmamilo osmijeh i pokoju suzu. Jer sam to sve osjećala da moje dijete dobiva. Njena prva učiteljica Aoife je i meni pružila svu svoju potporu i dobrotu, odagnala majčinske strahove . Kćer mi je nakon završetka te prve godine sa ostatkom razreda selila u veću školu. Pri zadnjem susretu s Aoife zahvalila sam joj na svemu što je pružila mom djetetu, ona me zagrlila i zajedno smo plakale.

Neke stvari i neke ljude čovjek nikad ne zaboravi, ako je dovoljno mudar. U današnje vrijeme kad su ljudi potrošna roba, kad mnogi misle da je svatko zamjenjiv, ja mislim da nije.

Zato mi u život ulaze posebni ljudi, zato sam i ja nekima posebna.

Big hug, Vaša Ana.

Komentari

Komentari