Slušaj, šuti, ne žali se. Netko te šamara?! Okreni drugi obraz. Šuti, nemoj ništa napraviti, tako to treba biti. Ukoliko to radi član obitelji, u doslovnom ili prenesenom značenju, tek onda je to ok. To je obitelj, šuti, trpi, sama si odabrala, ako i nisi, jer te šamaraju roditelji, opet šuti. Poštuj starije. Ukoliko je to šef, eh, tek onda moraš trpiti, znaš da posla nema, teško ga je pronaći, šuti, trpi.
Ne voliš taj posao, eh, pa što se žališ, imaš posao, a ti bi još i birao, birala, znaš koliki ljudi ne mogu pronaći nikakav posao. Šuti, trpi. Nitko te ništa nije pitao.
Zlostavlja te profesor, znaš da ti je bolje šutjeti. Tko će ti uopće vjerovati, pa ti si cura, pogledaj kako se oblačiš, s koliko si frajera spavala?! Šuti, ti si to zaslužila.
Želiš nešto drugačije, zavoljela si osobu druge vjere ili boje kože, bolje ti je da se sakriješ i šutiš o tome. Znaš da susjedi neće nikada zašutjeti, ako saznaju.
Možda je došlo vrijeme da prestanemo šutjeti. Možda je vrijeme da netko kaže da nije ok šutjeti, da nije ok biti zlostavljan na poslu, na ulici, u ustanovama i u svom vlastitom domu. Nije u redu da žrtve od srama moraju šutjeti, a zlostavljači mogu biti glasni.
Maltretiraju te u školi, prava si žrtva, od uvreda, do internet ismijavanja, možda i fizičkog nasilja?! Zanima li to nekoga, hoće li ti pomoći? Nadam se, ali možda će te savjetovati da šutiš, jer taj mali je nečiji mali, od nekog tate koji neće šutjeti, jer samo dobri ljudi su naučili šutjeti. Tvoji roditelji su dobri, oni šute.
Idioti su glasni.
Oni ne šute, njima jako glasno trešti melos iz automobila, kad su ljuti, to svi znaju I bolje da svi šute. Ako i nekog prepolove gliserom, neće šutjeti, tražit će odštete, jer im je gliser ogreban. I uništeno ljetovanje. Šuti, trpi, tako ti je svugdje.
Želiš nešto više od svog života, ne želiš samo šutjeti. Ma daj prestani sanjati, na koga si postao tako nerealan?! Nismo te tako odgajali, odgajali smo te da šutiš i čekaš bolja vremena. Nema veze što ona neće doći ako samo šutiš i čekaš. Ali to je tako, svugdje ti je isto, svugdje ljudi samo šute dok ih drugi gaze. Nema veze što su ti drugi glupi, primitivni i nesposobni za bilo što pametno. Oni znaju gaziti dobre ljude koji šute, a znaju dobro i krasti.
Glasaj za njih i šuti. Oni su bar pravi Hrvati. Jer već smo na početku priče rekli da je to ok. Što ti je netko bliži to je više ok da te šamara. Šuti i okreni drugi obraz. Nigdje nije bolje.
Ako dođeš na snimanje pluća, imaš sedamnaest i pol godina i taj striček, koji bi samo trebao biti posrednik, dobročinitelj, samo treba poslikati tvoja pluća. Ako ti pokuša nasilno ući u svlačionicu, šuti. Pobjegni ako uspiješ, ali šuti o tome. Jer, ponavljam tko će ti vjerovati, znaš i sama da si koketa.
Šuti, šuti, trpi i šuti, da se nisi usudio progovoriti.
Možda je došlo vrijeme da prestanemo šutjeti. Možda je vrijeme da netko kaže da nije ok šutjeti, da nije ok biti zlostavljan na poslu, na ulici, u ustanovama i u svom vlastitom domu. Nije u redu da žrtve od srama moraju šutjeti, a zlostavljači mogu biti glasni. Cijelo društvo u kojem sam odrasla šuti i time podržava zlostavljače.
I ja sam šutjela, o puno stvari šutim i dalje, ali razumijem svaku osobu koja prolazi kroz bilo koji oblik zlostavljanja (takvih je mozda i 90 % na našim prostorima).
Razumijem jer sam i sama bila žrtva. Toliko puta da ih ne mogu ni nabrojati. Niti želim.
Ali ne želim više ni šutjeti i ne želim da vi šutite i trpite zlostavljanja bilo kojeg oblika.
Ovdje gdje sam sada, ljudi su prestali šutjeti. I sudovi ih podupiru. Pokreću se tužbe, dobivaju se odštete. Pokreću se inicijative. Plakat u autobusu koji prikazuje mišićavog, ćelavog muškarca koji se drži za glavu. Žena ga zlostavlja, kažu mu da ne šuti, postoji i za njega udruga koja ga štiti. Ne treba ga biti sram. Nije manji muškarac. Veći je troduplo od ovog malog muškarca koji zlostavlja ženu, djecu, sve oko sebe.
I ja sam mislila da je svugdje isto. Nisam ni znala koliko puta sam bila prisiljena šutjeti, kada sam ustvari imala svo pravo ovog svijeta , pričati I biti zaštićena.
Nemojte misliti da ja ne volim Hrvatsku, kada osjetite moje ogorčenje u rečenicama. Ja samo ne volim više šutjeti i ne volim sve ono ružno što sam tamo doživjela.
Vrijeme je da se društvo probudi. Žrtva nema glas, vi joj ga morate dati. Vi, u institucijama, vi na vlasti, vi na sudovima, vi sa policijskom značkom, vi susjedi, vi, obitelj, prijatelji. Vi, svi vi morate biti malo veći ljudi i skrojiti malo humanije društvo.
Do čitanja,
Vaša Ana.