Bok svima!
Dublin postaje sve sunčaniji, dani su duži, osjeća se proljeće pred vratima. Život mi je potpuno turbulentan, koliko god pokušavam mirno živjeti svoj život, nažalost nekim ljudima to nikako ne odgovara, pa mi stalno pokušavaju izmaknuti tlo pod nogama. Al nema veze, kao i svaki put do sada planiram se izdić iznad svih problema, tipkati lepršave blogove i uživati u malim i velikim stvarima koje mi život nosi. Kad te netko udari najjače ispod pojasa treba ti dosta da ustaneš, al kad ti netko to napravi 25. put, ni ne padnes, primiš se za nešto i odvališ ga bejzbolskom palicom, a po potrebi nabaviš i tenk! Pozdrav iz tenka! LET IT BE…=>song
No dobro, s obzirom da ovo nije ispovjedaonica, nastavit ću sa vedrijim temama, o onome što vas zanima, prekrasnoj Irskoj. Pisala sam o školama, koliko su dobri prema djeci, ali nikako da me prestanu oduševljavati. Sve što vas muči možete im povjeriti bez da vas osuđuju ili se naslađuju, ako se dijete udari u školi ili ga boli nešto, postoji mjesto u razredu gdje može u miru sjesti i učiteljica ga utješi, porazgovara s djetetom da ga smiri. Također mi je dala do znanja ako bi se ikada moje dijete osjećalo tužno zbog nečega, da je uvijek može pozvati, usred nastave će joj posvetiti svoje vrijeme i utješiti ju. Meni su suze na oči krenule kad sam to čula.
Srećom moja kćer obožava ovu školu. Oduševljena je svime, prijateljima, učiteljicom, izgledom škole, trenerima tjelesnog, novom dvoranom, školskom uniformom, Irskim i Engleskim jezikom. U razredu imaju 3 školske ploče, na jednoj pišu kredom, na drugoj flomasterima, a treća je elektronička, povezana sa učiteljičinim laptopom. Na njoj najčešće crtaju velikom električnom olovkom. Nekoliko puta na dan odlaze u dvorište na igranje, a 2x na dan igraju igrice na toj električnoj ploči. Nema odmora gdje sami divljaju okolo kao u Hrvatskoj, već ih nadziru učiteljice cijelo vrijeme. U Irskoj je do 12. godine djetetovog života zabranjeno ostaviti dijete bez nadzora odrasle osobe. Nekima se to čini drastično, ali meni je odlično. Mislim da se na taj način može izbjeći puno negativnih stvari pred kojima volimo zatvarati oči, pretvaramo se da ne postoje i da se događaju nekome drugome. Sa 12 godina je dijete ipak poprilično zrelo, za razliku od sedmogodišnjeg djeteta.
Postoji program u školi, zove se ” Rainbow “, gdje se okupljaju djeca koja se smatraju drugačijima ili su zbog nečega tužni, prošli su kroz razvod roditelja, selidbu, imaju 2 mame ili 2 tate…. Nisam ni znala do jučer za to jer je moja kćer iznimno hrabro podnijela sve promjene koje su je tako malenu zadesile i učiteljica kaže da je sretno i veselo dijete. Ali lijepo je znati da toliko brinu o djeci. I roditeljima.
U nedjelju sam uživala u live nastupu irskog dua. Lijepi pub 100 m od stana. Počeli su sa rock i pop pjesmama, ubacili poneku irsku, a nastup je bio kombinacija stand-up comedy i sviranja. Za jednim stolom su bili englezi na poslovnom putu pa se duo cijelu večer zezao na račun Irsko-Engleskih odnosa, bilo je nadmetanje tko će glasnije pjevati, Englezi ili Irci, muškarci ili žene. Stvarno su nas nasmijali. Nekoliko cura je malo previše popilo pa je njihov ples i deranje izgledalo otprilike kao meč Tyson vs. Holyfield, samo što su sva uha ostala neodgrižena, prema mom saznanju.
Frend koji mi se nakratko pridružio prije babysitanja rekao je bendu da sam pjevala u Hrvatskoj i pokušali su me nagovoriti da otpjevam nešto, ali sam odlučno odbila. Malo me frka nakon više od godinu dana nenastupanja, moja profa pjevanja je daleko, nije mi dala zeleno svijetlo. Na kraju gaže je jedan od njih došao do mene i rekao mi da iduću nedjelju pjevam s njima ” Valerie ” od Amy Winehouse. Totalno smiješno jer sam tu stvar pjevala na zadnjoj gaži u Zagrebu. Rekla sam mu da ne znam pjevati, da sam grozna, na što je rekao da ne vjeruje u tu priču i da se vidimo u nedjelju. Aaaaa i što da sad radim? Ne znam ni sama hoću li se pojaviti ili ne, vidjet ćemo…. Saznat ćete u idućem postu…. ( kao u sapunici ” nastavit će se….” ).
Laku noć svima… Ana
2 komentara “Let it be…”