Bok svima!

Ovaj put ste vi bili ti koji ste mi dali ideju za blog, vidim da nisam pogriješila otvaranjem Facebook stranice Život u Dublinu. Puno pitanja mi postavljate, na neka stvarno ne mogu dati odgovor, ali mogu napisati svoja razmišljanja 🙂

Pitaju me kako uspijevam biti tako pozitivna, zar ja ne osjećam nostalgiju ….
Mislim da je nemoguće preseliti u stranu državu i ne osjetiti nikakve negativne emocije. Promjena je ogromna i naravno da nije sve ružičasto.
Meni je prvi dan bio najdepresivniji, sletjeli smo popodne i tad mi je došlo u glavu da je sve stvarnost i da nema povratka, neki mostovi su spaljeni i sad se treba suočiti sa stvarnošću. A stvarnost kao da i ne postoji, jer se u glavi događa toliko toga i ništa ne djeluje realno, sve je kao u snu. Stan mi je izgledao ružno, puhao je hladan vjetar, uz sve to, moj dvoipolgodišnji sin je na dan putovanja kao i 2 dana prije imao temperaturu 39. Definitivno nije olakšalo. Prva hrana koju smo naručili nakon leta, u hotelskom restoranu bila je užasna. “Ajme, pa kaj ćemo mi jesti ovdje?! “. Kćer je čak malo pojela ali sin nema šanse. Doslovno me panika uhvatila.

Stvari su se počele mijenjati već nakon nekoliko sati, tu večer kad sam izašla iz stana kupiti osnovne namirnice. Topla ljetna večer, tek tad sam shvatila u kakvom prekrasnom kvartu ću živjeti, nešto kao naša Opatija, ali naravno potpuno drugačije. Ali taj feeling me obuzeo, more, ljetna večer, ulična rasvjeta, topla , mali šareni dućani, restorani. U marketu umjesto naših tužnih blagajnica koje hoće ići na more, dečki, studoši, zadovoljni sa svojim životima odrađuju dobro plaćenu smjenu. I još pričaju engleski, što mene osobno dosta često podsjeća na filmove i totalno mi je cool.

I tako dan po dan, jedan je prekrasan, drugi je loš, treći je zabavan, četvrti je kišan, 29. si bolestan, 75. hodaš u oblacima, pa tresneš na zemlju svom snagom, pa se opet digneš i tako prođu 4 mjeseca. Pa se pitaš ” Zar je već prošlo toliko?!”. ” Zašto mi se nije sviđao ovaj stan?! ” I dalje sam ni na nebu ni na zemlji, osjećaj kao da sanjam nestane samo na kratko, nemam pojma u kojem smjeru idem i s koje strane ceste će naići auto, ali to ne znači da sam nesretna. Mislim da nemam ni nostalgiju. Ponekad mi fale neki ljudi, a ti isti ljudi su mi ponekad falili i kad su bili 10 minuta vožnje od mene. Kao što mi je jedna psihologica jednom rekla u prolazu ” Svima nama nešto fali, pa što onda…”  🙂  True.

Mislim da prvo treba osvjestiti riječ ” Nostalgija “. Jel vam stvarno nedostaje vaša zemlja ili idealizirate prošlost. Zar bi uopće otišli iz nje da vam je bilo tako lijepo kao što s vremenskim i kilometarskim odmakom djeluje?! Ja sam sama sa sobom raščistila takve stvari, izbjegavam pretjerana razmišljanja o ljudima i mjestima koja sam ostavila iza sebe, pokušavam živjeti danas, pronaći sreću u jutarnjoj kavi, u muzici, u pisanju ovog bloga, odgovaranju na pitanja ” Jel trava stvarno tako svijetlo zelena u Irskoj “…  🙂  Sve me to veseli, nekad mi je i previše pitanja jer na neka nemam odgovor, a volim imati odgovor na sve  😛  Što je mana najčešće, ali eto, i manu se može preokrenuti u nešto pozitivno. Sve je u tom pogledu na život. Kad mi je ružan, ne pišem blog. Onda se svađam. Ili šutim. Nisam uvijek pozitivna, al ne želim takve emocije dijeliti sa drugima, jer nemaju ništa konstruktivno u sebi. Koga zanima to da mi je danas bio najdosadniji dan na poslu i da sam zbog toga nervozna?! Anybody?! Ne?! To sam i mislila.  😀

Ne tražim ( još ) po poljskim dućanima Vegetu, špek, i sl, jedino bez čega nemogu je dječja krema koju koristim za lice i moram se zahvaliti Vesni ( Da Maj )  koju nikad u životu nisam vidjela, a nedavno mi je poštom poslala 2 te kreme i još 2 paketa smokića za djecu. Vesna, divna si, nevjerojatna. Klinci su smazali smokiće u sekundi, bili su oduševljeni poznatim okusom. Kuhamo pa nema više straha oko toga što jesti. Navikli smo se da je majoneza bezvezna i skoro bez jaja, meso je super, mlijeko i jogurti su miljama bolji nego u Zagrebu.

Promijeniti zemlju je otprilike kao i promijeniti ljubav, kad se tek rastaneš misliš da nikad nećeš zaboraviti i preboljeti, čak i kad naiđe bolja ljubav, još se ponekad u mislima vraćaš staroj, dok jednog dana ne shvatiš koliko si sretan što se sve odigralo baš tako. Moj savjet ljudima koji su postavili  pitanje kako se nositi sa promjenom je: Da je vrijedilo, potrajalo bi. Prihvatite novu sredinu i svoje emocije hrabro, svima treba vremena da se u sebi oproste od stvari i ljudi koji su im nekoć bili sve, ali uvijek treba napraviti mjesta za nove stvari i nove ljude, nove pobjede…Nad samim sobom, najčešće. Osmijeh na lice i hrabro u novi svijet, jer da niste hrabri ostali bi na maminoj juhici do šezdesete, sigurno nebi preselili u drugu državu. Sretno svima!! Pusa, Ana.

Komentari

Komentari